Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Ljubavni Sastanak
Audit
ISO Standardi
ISO 9001
Günstige Kunststofffenster
Bajina Basta
BB blog
MusicRailways
Mp3 MUZIKA

[:) hope]

SAVRŠENA ŽENA

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

[ZenTale]

Ha ha... Divna priča Nado! Hvala što si je podelila sa nama..

[:) hope]

  thx Zen, evo onda još jedna.
Pronašla sam jednu koje se Nana stalno drži. U to sam se i nedavno uvjerila na jednom putu s njom.



OSMIJEHNITE SE NEPOZNATIMA

Da li ste ikada primjetili ili pomislili u koliko maloj mjeri uspostavljamo kontakt očima sa nepoznatim ljudima? Zašto? Da li ih se plašimo? Šta nas spriječava da se otvorimo pred ljudima koje ne poznajemo?

Zaista ne znam odgovore na ova pitanja, ali znam da praktično uvijek postoji paralela između našeg stava prema ljudima koje ne poznajemo i opšte sreće. Drugim riječima, nemoguće je pronaći osobu koja šeta okolo spuštene glave, mršti se i okreće glavu od ljudi, a koja je u duši spokojna i vesela.

Ne kažem da je bolje da budete otvoreni umjesto introvertni, da treba da potrošite tonu energije pokušavajući da drugima uljepšate dan, ili da se pretvarate da ste prijateljski raspoloženi. Ako razmišljate o nepoznatoj osobi kao o nekom ko je poput vas i ponašate se prema njemu ne samo ljubazno i sa poštovanjem, već sa osmijehom i pogledom, vjerovatno ćete primjetiti neke veoma lijepe promjene. Počećete da uviđate da je većina ljudi poput vas – mnogi od njih imaju porodicu, ljude koje vole, probleme, brige, stvari koje vole i ne voli, strahove, itd.

Takođe ćete primjetiti kako ljudi mogu da budu prijatni i zahvalni kada vi napravite prvi korak. Kada shvatite koliko smo svi slični, vidjet ćete nevinost u svima.

Drugim riječima, iako često zabrljamo, mnogi od nas rade najbolje što mogu u okolnositma koje ih okružuju. Shvatanje ljudske čistote uvijek je praćeno dubokim osjećanjem unutarnje sreće.

[ZenTale]

Tačno Nado... Sve je tako. Hvala još jednom

[:) hope]

  znam, Zen  a kako bih i ostale ponukala da svrate ponekad na ove priče, evo jedan citat:

"Ako pažljivo slušaš ili čitaš priču, nikad više nećeš biti isti. To je zato što će priča pronaći put do tvoga srca i ukloniti zapreke božanskom djelovanju. Čak ako čitaš priče samo za razonodu, nema nikakvog jamstva da se poneka priča neće probiti kroz tvoju obranu i eksplodirati upravo onda kad budeš najmanje očekivao."

[:) hope]

Jedna stara Jevrejka sjedila je pored velikog i debelog Šveđanina i uporno ga gledala. Na kraju ga je upitala:


“Oprostite; vi ste Jevrej, zar ne?”

“Ne”, odgovorio je on. Nekoliko minuta kasnije, ona mu se ponovo obratila:

“Znate, meni možete slobodno da kažete. Vi ste ipak Jevrej?”

“Ne, ja zaista nisam Jevrej”, odgovorio je Šveđanin. Ona ga je pomno proučavala još neko vrijeme, a zatim rekla:

“Jeste li sigurni u to?”

lznerviran, čovjek je izjavio:

“U redu, ja sam Jevrej!”

Stara ga je ponovo pogledala, odmahnula glavom i rekla:

“Ne bi se baš reklo!”
........

[:) hope]

 

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

[:) hope]

  Prosjak


Jednog dana, jedan slijepi čovek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kojem je pisalo: ”Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.” Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se kako bi mu pružio novac, a zatim, bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton i okrenuo ga ispisavši novi natpis. U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Na što će prolaznik odgovara: ”Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi covek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: ”Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje!

[:) hope]

 
Brate, čuj što imamo za reći. Postojalo je vrijeme kad je našim pradjedovima pripadao ovaj veliki otok. Njihova su se središta prostirala od izlazećeg do zalazećeg Sunca. Veliki Duh stvorio je ovu zemlju za Indijance. Stvorio je bivola, jelena i druge životinje da bi imali hrane. Stvorio je medvjeda i dabra.

Njihove su nam kože služile kao odjeća. Rasprostro je životinje svuda po zemlji i naučio nas da ih hvatamo. Učinio je da kukuruz rana kako bismo imali kruha. Sve je to učinio za svoju crvenu djecu jer ih voli. Kada su se javljale nesuglasice oko lovišta, obično su se rješavale bez mnogo krvoprolića.


Ali, zao nas je dan zadesio.

Vaši su pradjedovi prešli veliku vodu i iskrcali se na ovaj otok. Došli su u malom broju. Naišli su na prijatelje, a ne na neprijatelje. Rekli su nam da su pobjegli iz svoje zemlje zbog straha od zlih ljudi i da su ovamo došli da bi mogli slobodno poštivati svoju vjeru. Zatražili su malo mjesta da sjednu. Smilovali smo im se; dali smo im što su tražili i sjeli su menu nas. Dali smo im kukuruza i mesa; zauzvrat, dali su nam otrov.

Bijeli je narod, brate, našao našu zemlju. Pronio se glas o tome i još je bijelaca došlo menu nas. Nismo ih se bojali, smatrali smo ih prijateljima. Nazivali su nas braćom. Vjerovali smo im i dali im više prostora. Vremenom, njihov je broj znatno porastao. Željeli su još zemlje; željeli su čitavu našu zemlju. Oči su nam se otvorile i duhovi su nam se uznemirili. Došlo je do rata. Indijanci su natjerani da se bore protiv Indijanaca i mnogo je naših ljudi nastradalo.

Donijeli su žestoko piće među nas. Bilo je jako i moćno i pokosilo je tisuće. Brate, naša je zemlja nekada bila velika, a vaša mala. Vi ste sada postali velik narod, a mi jedva da imamo mjesta raširiti naše prostirke. Uzeli ste našu zemlju, ali niste zadovoljni - želite nam nametnuti svoju vjeru.

Brate, nastavi slušati.

Kažeš da si poslan da nas podučiš kako da poštujemo Velikog Duha na način koji njemu odgovara, kao i da nas, ako ne prihvatimo vjeru koju vi bijelci propovijedate, čeka nesreća. Kažeš da ste vi u pravu, a da smo mi izgubljeni.

Kako možemo znati da je to istina?

Vidimo da je vaša vjera zapisana u knjizi. Ako je ona namijenjena nama jednako kao i vama, zašto je onda Veliki Duh nije dao nama, i ne samo nama, već zašto nije podario i našim pradjedovima znanje o toj knjizi i način da je pravilno razumijemo? Jedino znamo ono što nam vi kažete o njoj. Kako znati kada vam možemo vjerovati kada nas je bijeli narod toliko puta prevario?

Brate, kažeš da postoji samo jedan način da se poštuje i služi Veliki Duh. Ako postoji samo jedna vjera, zašto se vi bijelci toliko sporite oko nje? Zašto se svi ne složite, kada možete čitati knjigu? Brate, mi ne razumijemo te stvari. Rečeno nam je da su vašu vjeru primili vaši pradjedovi i da se prenosila s koljena na koljeno.

Mi također imamo vjeru, koja je data našim pradjedovima i koja se prenosila sve do nas, njihove djece. Mi vjerujemo u nju. Ona nas uči da budemo zahvalni za sve dobro što nas zadesi, da se volimo međusobno i stojimo zajedno. Mi se nikada ne svađamo oko vjere.

Brate, Veliki Duh nas je sve stvorio, ali je napravio velike razlike između svoje bijele i crvene djece. Dao nam je različitu boju kože i različite običaje. Vama je podario vještine. Nama nije otvorio oči za njih. Mi znamo da je sve to istina. Pošto je napravio toliko razlika između nas u drugim stvarima, zašto ne bismo mogli zaključiti da nam je podario

Crveni Mundir (Sogoyewapha), Seneca - Iz Odgovora misionaru Cramu

[:) hope]

  iako ovu svi znate, al eto...

ŽIVOTNA POUKA MEKSIČKIH RIBARA

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu.

Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.

"Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari.

"A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?"


 
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.

"Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?"

"Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevnu siestu provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Naš je život ispunjen!"

Gospodin turist im predloži: "Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod."

"I što onda?"

"Uz veći brod ulovit ćete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!"

"Koliko bi nam vremena trebalo za to?"

"Dvadeset do dvadeset pet godina".

"I onda?"

"Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!"

"Milijune? Stvarno? A onda?"

"Onda možete otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu."

"Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" – upitaše Meksikanci.

Pouka: U životu uvijek moraš znati kamo si se uputio, jer možda si već tamo!!!



 

[:) hope]

  PUT ISTINE
piše: Dražen Radman

Netko je stidljivo predložio:
”Pogledajte ono!”
I svi pogledaše…

Netko je toplo preporučio:
”Poslušajte sad ovo!”
I svi poslušaše…

Netko je, potom, odlučio:
”Sad mislite ovako!”
I svi, eto, misliše tako…

Netko je, zatim, umiljato rekao:
”Dođite sad ovamo…”
I svi odoše tamo…

Netko se, poslije svega, slatko nacerio…
I svi gorko zaplakaše!

Uz pjesmu je autor odabrao i sljedeće biblijske stihove:

”Nisi li to sam sebi učinio,
otpavši od Jahve, Boga svoga?
A sad, zašto krećeš u Egipat
da piješ vode iz Nila?
Zašto krećeš u Asiriju
da piješ vode iz Rijeke?
Opačina te tvoja kažnjava,
otpadništvo te tvoje osuđuje.
Shvati i vidi kako je teško i gorko
što ostavi Jahvu, Boga svojega,
što više nema straha mog u tebi -
riječ je Gospoda Jahve nad vojskama.”
(Izaija 2:17-19)

”Ako Bog kuću ne gradi,
uzalud se muče graditelji.”
(Psalam 127:1)
 

[:) hope]

  TRI TIKVE



 Živjele u obližnjem vrtu tri tikve. Živjele su skladno, voljele se i poštovale. Iz jednog su izvora pile vodu, crpile hranu, svaki dan su se sve više širile na zemljištu na kojem su rasle, i kako su rasle tako im je bivalo sve tješnje i tješnje.
Iz početka se njihova rasprava i međusobno predbacivanje svodilo samo na neki beznačajan jauk, a kako je vrijeme sve više odmicalo tako su i one bile  sve glasnije i sve nestrpljivije da zauzmu što više mjesta.
Ego im je bio visok do neba, i veći od cijelog vrta, i njih troje, takmičeći se međusobno, od ega nisu jedna drugu ni vidjeli.

No jednog dana, slučajno tuda prođe jež. Iako ima bodlje, jež je u stvari jedna pitoma i korisna životinjica, vrlo korisna u vrtu, i svi ga vole. No tikve nisu bile sretne što je prošao upravo tom gredicom gdje su one rasle. Bile su ljute, i neprekidno su nešto prigovarale.
Te, nije im jež bio simpatičan, te je glup, te nesposoban, a onda je njihova rasprava i galama prevršila mjeru pa su počele prštati i puno ružnije riječi koje su odjekivale i do udaljenijih vrtova. No jež ih nije previše slušao, samo je naoštrio svoje bodlje i odgegao se u kut vrta, tražeći svoje mjesto pod suncem.

Bližila se jesen, i vrijeme kada su se ubirali plodovi u vrtu. Gazda je stigao i bez imalo samilosti počeo kopati sve gredice redom, a sve plodove je spremao u jednu drvenu kutiju.
Došavši do tikava, učinile su mu se tvrde, grbave, neprivlačne.
Čak je na vrhu svake tikve umjesto veza preko kojeg su dobivale hranu, izgledalo kao da imaju veliku jezičinu.
Neobične su bile te tikve, i kako god bi ih gazda okrenuo, na prvi pogled su izgledale kao i druge, no njihova tvrdoća mu nikako nije sjela.
-Tko bi to svario …pomislio je gazda.

U tikvama je sve zadrhtalo već su shvatili da ih zbog njihove ćudljive naravi i jezika nitko u vrtu ne trpi, nadale su se da to gazda neće shvatiti, a sada su primijetile da ih on isto tako ne želi vidjeti kao ni drugi.

Pretjerale su, znale su to tikve u sebi, ali kako god im je bila tvrda vanjska kora, tako su bile i tvrde iznutra, previše tvrde, i do njih nisu dopirale posljedice njihovih nestašluka koje su činile cijelo ljeto.

Samo je u uglu mali jež sve to s pažnjom gledao. I njemu je bilo već svega dosta, ali majka ga je naučila da se sa ludim uzalud boriti. Znao je mali jež, da koliko god on bodlji ispružio, toliko su ove tikve mogle isplaziti jezike, toliko su bile ustrajne u svojim brbljarijama.  Stoga je sada znatiželjno gledao što će se dogoditi.

U jednom trenutku, gazda je odvrnuo tikvama njihov jezičac, i sve tri, poput boća,  ili kugla, odjednom  bacio niz brežuljčić na kojem je bio posađen vrt.
Iz početka su tikve osjetile dah slobode, poskakivale su, prevrtale su se, one su onaj svoj jezik glasno isplazile, pokušavajući čak uhvatiti se jezikom za koju travku, ali uzalud, nizbrdica ih je neumoljivo vukla.
Sve brže i brže su se koturale. Na dnu brežuljka bio je potočić, i već su se tikve poveselile da će završiti na veselom jesenskom kupanju, u vodi, kad je sudbina odredila drugačije puteve. Ubrzanje je bilo takvo da se više nije moglo kontrolirati i sve su se tikve odjednom našle, na istom putu, malom poljskom putiću koji je vodio prema dnu.
Velika brzina nije im dozvolila da se jedna drugoj maknu s puta, i sada su se počele derati jedna na drugu, vrijeđati se međusobno, i ponižavati očekujući da se ova druga makne. No uzalud. Srednja tikva se zaletjela u ovu prvu, najveću, i ona se odjednom raspala u stotinu komadića, a ova treća, koja i nije bila toliko zagrižljiva i zločesta, također se nije mogla zaustaviti i nesretno se zabila u njih dvije.  Odjednom su sjemenke frcale na sve strane po livadi. Nitko se nije niti trudio da pohvata te sjemenke mržnje, niti je tko žalio za njima.

Što se dogodilo kasnije?

Od sjemenki su izrasle divlje tikve, koje cvjetaju u divljini, žutim cvijetom baš kao i njihovi preci, a njihovim žilama teče sami otrov. U kontaktu s tom biljkom dolazi do osipa po koži, do mučnine, povraćanja, bolova u trbuhu i bubrezima.  I sada ljudi po selima pričaju – “Tvrde tikve se uvijek jedna o drugu razbiju, a iza sebe  otrov posiju.