Kovach.rs

Možda vam bude zanimljivo.

Totem tantra

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi i izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i reče: "Ovo nije bilo šta, ovo je nešto specijalno.". Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u Londonu, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikada upotrijebila. Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".

"Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu. Njegova žena je umrla.

Okrenu se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan."

Jos uvijek mislim na njegove riječi... one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena užicima, a ne tečaj preživljavanja. Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze: "jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rječnika. Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nijesam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila da je samo znala da je neće biti ovdje sjutra, u šta mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona išla da jede u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.

Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me što sam prestao da srijećem moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio da kontaktiram. Smeta mi što ne pišem pisma, koje sam mislio da pišem "jednog od ovih dana". Smeta mi i žalosti me da nijesam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim.

 Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti naš život smijehom ili radošću. I svaki dan kažem sebi samom da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaki minut je specijalan.

"Jednog od ovih dana" je tako daleko... ponekad ne dođe nikada više...

Ovo je TANTRA koja je došla iz Indije. Bez obzira da li si sujevjeran ili ne podijeli je sa dragim ljudima. Sadrži poruke koje su jako djelotvorne za dušu.



Instrukcije za život


Jedi puno sirove (neobrađene) riže.

Pružaj ljudima više nego što ošekuju, i radi to s voljom.

Nauči napamet stihove koje voliš.

Ne vjeruj u sve sto čuješ, ne troši vrijeme na spavanje, i ne spavaj toliko koliko bi želio.

Kad kažeš nekome: "ja te volim" - reci to zato što tako osjećaš ijer je to istina.

Kad kažeš: "žao mi je", "oprosti mi", gledaj osobu u oči.

Budi vjeren najmanje šest mjeseci, prije nego što se oženiš.

Vjeruj u ljubav na prvi pogled.

Ne šali se s tuđim snovima.

Voli duboko i strasno. Možeš biti povrijeđen, ali to je jedini način da živimo kompletan život. Ako se ne slažeš, budi ipak vjeran.

Ne vrijeđaj.

Ne osuđuj nikoga zbog njegovih rođaka.

Govori polako, ali misli brzo.

Ako te neko pita o nečemu na što ti ne želiš odgovoriti, upitaj s osmjehom: "Zašto te to zanima?"

Ne zaboravi da najveće ljubavi i najveći uspjesi, podrazumijevaju i rizike.

Nazovi svoju majku.

Kaži "na zdravlje" kad čuješ da neko kihne.

Ne zaboravi tri stvari:
Poštuj samog sebe;
Poštuj druge;
Odgovoran si za sve što radiš.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo.

Kad primijetiš da si pogriješio, ispravi to brzo.

Odgovaraj na telefon s osmjehom, onaj koji zove da čuje da se ti osmehuješ.

Zasnuj brak sa ženom/ čovjekom, koji voli da konverzira. U starosti će vam konverzacija biti važnija od bilo čega.

Ne budi puno sam.

Otvori tvoje naručje za razmjenu/ promjenu, ali ne zanemari svoja vrjednovanja.

Šutnja je ponekad najbolji odgovor.

Čitaj više knjige i manje gledaj TV.

Živi dobar i dostojan život. Kasnije u starosti možeš uživati u sjećanjima.

Vjeruj u Boga, ali zaključavaj svoj auto.

Važno je da je atmosfera u kući ispunjena ljubavlju.

Učini uvijek tako da stvoriš mir i harmoniju svojoj okolini.

Ako si u nesporazumu sa svojim voljenim, posmatraj situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.

Čitaj između redova.

Podijeli s drugima ono što znaš. Tako se stvara besmrtnost.

Budi brižan prema našoj planeti.

Moli se, postoji jedna neopisiva snaga u molitvi.

Ne prekidaj nikada nekoga ko ti upravo pokušava dokazati svoju odanost.

 Ne zabadaj nos u sve.

Ne budi previše radoznao.

Ne vjeruj nikada muškarcu/ ženi, koji ne žmire kad ga/je ljubiš.

Jedanput godišnje otputuj negdje gdje nikada nisi bio.

Zarađuješ li puno para, plasiraj ih negdje gdje ćeš moći pomoći drugima, dok s živ/ a. To je najveće zadovoljstvo što ti bogatstvo može dati.

Ne zaboravi da ukoliko ne uspiješ li u svemu što želiš, ponekad je i to sreća.

Ne zaboravi da ljubav između dvije osobe treba da je više nego potreba jednog za drugim.

Sagledaj čega se moraš odreći na svom putu za uspjeh u nečemu.

Približi se ljubavi i kuhinji s odvažnošću i predanošću.
 
 

Zapis nepoznatog autora - ljubav, ludost, mudrost...

Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.

Kada je DOSADA zevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobednik je među osećajima." INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši prećuteti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", započela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobednik."

ENTUZIJAZAM je zaplesao, sledilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati.

ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio predložiti igru. OPREZ nije hteo reskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati LUDOST.

Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u senu USPEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LEPOTA je uskočila u kristalno č sto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i Strast u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", zavikala je LUDOST i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla LENJOST, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula VERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPEH, a SEBIČNOST se nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja LUDOST je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla LEPOTU . Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sediti na obližnjem kamenu.

Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.

TALENT u zlatnom klasju sita, TESKOBU u izgoreloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.

Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila besna, ugledala je ruzičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala što učiniti. Pronašla je pobednika, osećaj nad osećajima, ali LJUBAV je postala slepa.

Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i naposletku odlučila zauvek ostati uz LJUBAV i pomagati joj.

Tako je LJUBAV ispala pobednik nad osećajima, ali je ostala slepa, a LUDOST, LUDOST je prati gde god ide.

Priča jedne sveće...

Zapalili ste me i gledate moje svetlo.
Radujete se jasnoći i toplini koju darujem.
Veselim se da smem goreti za Vas.
Da nije tako ležala bih u nekoj kutiji bez koristi.
Smisao dobijam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što duže gorim, to kraća postajem,
to se više bližim svome kraju.
«Izgorela je» reći ćete, a što je ostalo bacit ćete.
Znam, za mene postoje dve mogućnosti:
Ili da ostanem u kutiji, u tami, ili da gorenjem postajem kraća, dajem
sve šta imam u korist svjetla, a time dovodim samu sebe svršetku.
Ipak lepše je ako smem nešto dati...

Gledaj, isto je tako s Vama ljudima!
Ili se povučete, ostajete sami za sebe i sve je hladno i prazno;
Ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi
i onda Vaš život dobija smisao.
Ali, znajte i to, da za ovo morate dati nešto od Vas samih,
nešto od Vaše radosti, od Vaše srdačnosti, od Vašeg smeha,
možda nešto i od Vaše tuge.
I ne trebate bojažljivo razmišljati o tome
Kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli postaje sam veseliji.
Samo onaj koji je svetlo drugima, sam će primiti svetlo.
Šta više gorite za druge to će svetlije biti u vama samima.
Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se boje biti
ovde za druge, tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još uvek nisu shvatili ovo:
Jedno jedino svetlo koje gori, više je i vrednije
nego sva tama svijeta.

Priča o leptiru

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno telo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.

Zato je čovek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.

Čovek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo telo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo.

Leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo.

Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumeo da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, potrebne, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli leteti.

Indijska legenda

Verovatno ste culi za indisjku legendu o malom zutom cvetu koji se rascvetao u jednoj basti. On cveta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posetilac usao u ovu bastu , citamo u prici, sa svih strana slusao je samo zalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zasto? Zato sto je sve drvo palme korisno - plod, lisce, grane i deblo.
Medjutim kokosova palma zavidela je mangu, zato sto se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veci doprinos i dobila vise.
Oko posetioca koji je slusao samo zalbe zaustavilo se na jednom malom zutom cvetu koji je radosno cvetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: " Zasto se i ti ne zalis kao ostali?"
Cvet je odgovrio: " Posmatrao sam kokosovu palmu i zavideo joj na liscu koje se lelujalo na vetru. Pozeleo sam da donosim divne, socne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog zeleo da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to da ucini. Zeleo je da budem mali zuti cvet pa zato zelim da budem najbolji mali zuti cvet koji je ikad postojao.

Tragovi u pesku

Sanjah jedne noci, kako setasmo morskom obalom, moj Gospodin Bog i ja.
Pred mojim ocima pojavi se brzinom filma moj zivot.
Za svaki odsjek mog zivota, kako mi se cinilo, otkrih tragove stopala u pijesku. Jedan par tragova pripadaše meni, drugi mom Gospodinu.
Kad i poslednja slika pred mojim je ocima preletela, osvrnuh se natrag i videh, kako je u pesku cesto ostao samo jedan par tragova,a drugi je isceznuo.
Ti tragovi oznacavahu odsjeke mog zivota, meni ponajteze. To me zbunilo.
Okrenuh se Gospodinu i upitah ga:
"Kad sam ti onomad sve sto imah predao, da te mogu slediti, tada si mi rekao da ces uvek biti uza me. A sad vidim da najdublje krize mog zivota prati samo jedan par tragova u pesku. Zasto si me ostavio upravo tada, kad sam te, sav ocajan, najviše trebao?"
Gospodin me uze za ruku i rece:
"Drago dete, nikad te nisam ostavio samog, a pogotovo sam bio uza te u vreme tvojih patnji i boli. Tamo gde vidis samo jedan par tragova u pesku, tamo sam te na svojim rukama nosio."

Stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju

Dva andjela putnika zaustavila su se da prenoce u kuci jedne vrlo imucne porodice. Porodica je bila netakticna i nije im odobrila da se smeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuce. Dok su raspremali lezajeve na podu, stariji andjeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mladji andjeo upitao zasto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.

Sledecu noc, andjeli su dosli da prenoce u kucu jednog vrlo siromasnog para, ali muskarac i njegova zena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon sto su sa njima podelili ono malo hrane sto su imali, bracni par je dozvolio andjelima da spavaju u njihovom krevetu gde ce se moci dobro odmoriti. Kada su se sledeci dan probudili, andeli su pronasli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posedovali, cije je mleko bilo njihov jedini izvor prihoda, lezala je mrtva na polju. Mladji andjeo bio je besan i upita starijeg andjela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi covek imao je sve, i ti si mu pomogao popravivsi rupu u njegovom zidu; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine” odgovori stariji andjeo.

“Kada smo bili u podrumu one vile, primetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. S obzirom da je vlasnik bio opsednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogucim da pronadju to zlato.”

“Nocas, dok smo spavali u krevetu siromasne porodice, andjeo smrti dosao je po zenu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se cine”.

Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na dan nije dovovljno, setite se tegle od kiselih krastavaca i kafe.

Profesor je stajao pred grupom studenata na casu filozofije i drzao neke predmete iza sebe. Kada je cas poceo, bez reci je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio je lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.

Sledeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao je jos jednom da li je tegla puna. Studenti su skruseno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dve soljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali.

"Sada!", rekao je profesor, dok je smeh zamirao, "hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vas zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu: vasa porodica, vasa deca, vase zdravlje, vasa vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu peskom nema mesta za kamencice i teniske loptice. Isto vazi u zivotu.

Ako potrosite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikada necete imati mesta za one vazne stvari. Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu. Igrajte se s decom. Nadjite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na veceru. Ponasajte se ponovo kao da vam je 18. Uvek će biti vremena da se ocisti kuca i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista vazne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak."

Jedna od studentinja je podigla ruku i upitala sta je predstavljala kafa. Profesor se nasmejao. "Drago mi je da ste to pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvek ima prostora za soljicu kafe sa prijateljem."

Razgovor

"Dakle, ti bi zelio da razgovaras sa mnom?" rece Bog.
"Ako imas vremena" rekoh.
Bog se nasmesi - "Moje je vreme vjecnost" .
"Sta si me htio pitati?"
"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeleli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umiru kao da nikada nisu ziveli."

Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?"

Osmehujuci se, Bog odgovori:

"Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voleti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedjivati s drugima.
Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauce oprastati, tako da sami oprastaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci niti pokazati.
Da nauce, da se novcem moze kupiti sve, osim srece i ljubavi.
Da nauce da dve osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.
Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osecaje u njima pobudio."

Mala kutija

Pocetak price ide daleko u proslost, kada je neki muskarac kaznio svoju petogodisnju cerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a para je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bio je Bozic. Sledeceg jutra je devojcica donela malu kutiju na poklon i rekla:
“Tata, to je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, a kada je otvorio kutiju i video, da unutra nema nicega, jako se naljutio. Cerkicu je prekorio:
“Ako nesto poklonis, ocekuje se da se u kutiji nesto nadje !”
Devojcica ga je zalosno pogledala i s suznim ocima rekla:
“Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred cerkicu, jako je zagrlio i zamolio je za oprostaj.
Do kraja zivota cuvao je tu kutiju pored kreveta i uvek, kada se osecao izgubljeno i ocajno, uzeo je, otvorio, i iz nje uzeo jedan poljubac i setio se ljubavi koju je cerka spremila unutra.

Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju voljeni, prijatelji, deca, Bog. Ne postoje vaznije stvari, koje bi mogli dobiti. Prijatelji su andjeli, koji nas dignu s dna, kada imamo poteskoce i podsete nas na to, kako se leti.

Sad je Vreme

Jednu malu devojcicu cesto su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za veceru. Jednog dana dok je birala krompir, sisao je i njen otac u podrum
"Sta to radis?" - upitao je.
"Pokusavam da nadjem najsitnije krompire koje cemo iskoristiti za veceras. Krupnije i bolje krompire iskoristicemo kasnije."

Otac se smesio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izrucio nartag na gomilu.
"Ako tako postupas uvek cemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveci, najbolji krompir za danas, pa cemo uvek jesti najbolji krompir!"

Ono sto najbolje mozemo da ucinimo svojim bliznjima ne treba da cuvamo za neko buduce vreme. Ta buduca prilika mozda nikada nece doci. Ako se trudimo da sada zivimo najboljim zivotom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li cemo biti takvi i u buducnosti.
Izaberite sada samo ono sto je najbolje i uvek najbolje.

Devojke, one su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne zele doci do najboljih, jer se boje da ce pasti i - ozlediti se.

Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre, do njih lakse dodju.

Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nesto nije u redu, dok su zapravo one velicanstvene. Jednostavno, moraju biti strpljive i cekati da pravi covek dodje, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, tko nas treba i voli napravit će sve da dodje do nas.

Zena je izasla iz rebra muskarca, a ne iz nogu da bude gazena, niti iz glave da bude nadmocna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zasticena, i blizu srca da bude voljena.

Obeduj s Bogom!

Decak je zeleo sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mesta gde on zivi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolacicima i pakovanjem od sest boca vocnog soka te zapoceo svoju pustolovinu.

Kad je odmakao tri reda kuca, susreo je nekog starca. Sedeo je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Decak je seo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se hteo osveziti vocnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolacic.
Starac ga je zahvalno primio i nasmesio se decaku. Njegov je osmeh bio tako prijateljski da je decak zazeleo ponovno ga videti, pa mu je sada ponudio bocicu vocnog soka.

Starac mu se ponovno nasmesio. Decak je bio izvan sebe. Sedeli su citavo popodne jeduci i smejuci se, bez da su izgovorili jednu jedinu rec.
U medjuvremenu se smracilo, decak je osetio umor i ustao je da podje, ali tek sto je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrcao natrag do starca i snazno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveci smesak do sada.

Kada je decak ubrzo otvorio vrata svoje kuce, majka je bila iznenadjena radoscu na njegovom licu. Upitala ga je: "Sta je to sto si danas ucinio da te je tako razdragalo?"
Odgovorio je: "Obedovao sam s Bogom". No, pre nego sto je njegova majka uspela odgovoriti, dodao je: "Znas sta! Bog ima najlepsi osmeh koji sam ikada video".

U medjuvremenu starac, takodje prozet radoscu, vratio se kuci. Njegov je sin bio zacudjen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je: "Tata, sta je to sto si danas ucinio da te je tako razdragalo?"
Odgovorio je: "Jeo sam kolacice u perivoju s Bogom". Za svaki slucaj, pre nego sto je njegov sin odgovorio, dodao je: "Znas sta! Puno je mladji nego sto sam mislio."

Precesto podcenjujemo snagu dodira, smeska, ljubazne reci, uha koje nas slusa, iskrene pohvale ili najmanji cin paznje, a svi oni imaju snagu darovati nam zivot.
Ljudi ulaze u nas zivot za vreme nekog razloga, godisnjeg doba ili za citav zivot. Sve ih jednako primi!
Neka ovo dodje do srca onih koje su na poseban nacin dotakli neciji zivot. Neka spoznaju kako su nam vazni. Obeduj s Bogom!

I, hvala sto si mi dotakao zivot!

Košulja srećnog čoveka


Sultan neke daleke zemlje patio je od teške bolesti. Njegova kćerka pozvala je lekare iz svih kraljevina na svetu da pomognu ozdravljenju njenog voljenog oca. Kad lekari nisu uspeli da pomognu, princeza je pozvala čarobnjake. „Samo ukoliko obuče košulju srećnog čoveka, bolesni sultan može biti spasen“, glasila je preporuka najmudrijeg od svih.

Princeza je naredila konjanicima da pretraže sve kutke kraljevstva. Konjanici su tražili srećnog čoveka i među bogatim i među siromašnim ljudima. Bogati nisu mogli da budu potpuno srećni, jer je uvek postojalo nešto što oni nisu mogli da poseduju. Drugi ljudi govorili su da je takva potpuna sreća nemoguća i da tako nešto ne postoji.

Shvativši da srećnog čoveka neće pronaći, a u strahu da li će sultana zateći živog,  krenuli su natrag u dvor prečicama. Na jednom proplanku, sedeo je mladi pastir i svirao neku veselu melodiju na svojoj svirali. Vođa konjanika, već očajan što nije ispunio zadatak, pitao ga je "Jesi li ti srećan čovek?!"

Na opšte iznenađenje, mladić odgovori da je srećan. Nisu  mu verovali da može biti srećan tu, na tom proplanku kraj nekoliko ovaca... Mladić im je objasni da je srećan,  jer je potpuno slobodan...

Konjanik naredi: "Daj košlju!" 

Mladić ravnodušno reče "Nemam"...

Savršeno srce

...Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana (ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ", rekao je  "Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza."

”Da" - rekao je starac, "tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam..."

 :)
STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVE NAM SE ČINE!

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu. U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila.. ." Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
 "Baš me interesira što će sad uraditi!!!"
Čovjek uze posljednj i podijeli ga na dvoje!
"Ovo je zaista previše " - počne govoriti šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela e na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne dogadaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci .........  :o.....
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
 Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad
sa njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijeđena u vlastitom ponosu i osjećajima.

Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?

Konj se razboleo.
Dosao veterinar i prepisao seljaku lek za konja.
Tri dana da mu daje, ako konju ne bude bolje morace da ga ubiju.
To cula svinja.
Prvi dan , konju nije bolje, drugi dan takodje. Pridje mu svinja i kaze: "Molim te ustani, moras da ozdravis" ali konj ne ustaje.
Treci dan - konj ne ustaje.
Svinja ga opet moli, kaze mu da ce da ga ubiju ako ne ustane.
Odjednom konj ustaje i polako izlazi iz stale.
Svi se raduju i seljak kaze veterinaru:
"Ovo moramo da proslavimo, veceras cu da zakoljem svinju".

Poenta price: Ne mesaj se u tudja posla!

Ovo je prica o dvojici drugara koji su se setali zajedno po pustinji.
Odjednom uz put su poceli da se raspravljaju, i jedan je udario drugog.
Udareni se osetio povredjen, ali bez reci napisao je ovo na pesku.

" Danas sam dobio udarac od mog najboljeg druga."

Produzili su tako sve dok nisu nasli jednu oazu gde su odlucili da se okupaju.
Onaj sto je dobio udarac zamalo sto se nije udavio kupajuci se, ali zivot
mu je spasio onaj drugi. Kad je dosao sebi taj sto se zamalo nije udavio,
izgravirao je na jednom kamenu:

" Danas mi je najbolji drug spasao zivot!"

Drugar koji je udario svog najboljeg prijatelja pitao ga je:
"Kad sam te udario ti si napisao na pesku, a sad graviras na kamen, zasto?"

Drugar mu je odgovorio:
"Kad neko napravi lose, to treba da zapisemo na pesku da bi vetrovi
izbrisali, ali kad neko uradi dobro, to treba da izgraviramo na kamenu
da nista ne moze da ga izbrise!"

Nauci se da zapisujes "rane" na pesku, a "srecu" ugraviraj na kamen.

Pre mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam devojcicu po imenu Lizu, koja je bolovala od jedne retke bolesti. Pokazalo se da je jedina mogucnost da ozdravi bila da joj se transfuzijom da krv njenog petogodisnjeg brata, koji je na neki neobjasnjiv nacin uspeo da prezivi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Lekar je njenom malom bratu objasnio kakva je stuacija i pitao ga da li
zeli da da krv za svoju sestru. Decak je posle samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao :
- Da, spreman sam ako ce to spasti Lizu .

Dok su vrsili transfuziju, lezao je u krevetu pored sestre i smesio se. I ostali su se smesili gledajuci kako se devojcici vraca boja na obrazima. Onda je njegovo lice ubledelo i sa njega je nestalo smeska. Pogledao je u lekara i drhatvim glasom upitao:
- Hocu li odmah poceti da umirem?

Posto je bio mali, decak je pogresno shvatio doktora, mislio je da ce sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naucila sta je hrabrost.

Devojcica se upravo vratila iz susedstva gde je jadnoj zeni tragicno preminula osmogodisnja devojcica.
"Zasto si isla tamo?" upita je otac.
"Da utesim susedu!"
"A sto si tako malena mogla uciniti da je utesis?"
"Sela sam joj u krilo i s njom plakala!"

Mi smo andjeli sa samo jednim krilom: mozemo leteti jedino ako se zagrlimo.

Neka mudra zena, putujuci kroz planinu nadje u jednom potoku dragi kamen. Sutradan srete putnika koji bese gladan, te mudra zena otvori torbu da mu da nesto da pojede. On ugleda dragi kamen u njenoj torbi, ocara se njime i zatrazi od mudre zene da mu ga da. Mudra zena to ucini bez premisljanja.
Putnik podje dalje, sav radostan zbog svoje dobre srece. Znao je da kamen dovoljno vredi da ga ucini bogatim.

Ali, posle nekoliko dana, vrati se on nazad i potrazi mudru zenu. Kad je nadje, dade joj kamen i rece:
"Razmisljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vredan, ali ti ga vracam u nadi da cu od tebe dobiti nesto sto je mnogo, mnogo vrednije. Ako mozes, daj mi to sto imas u sebi, a sto ti je omogucilo da mi s takvom lakoćom das ovaj skupoceni kamen."

Nedavno sam citala knjigu u kojoj je zivot bio uporedjivan s putovanjem
u vozu. Bila je to sjajna lektira.

Zivot je poput putovanja vozom. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza desavaju se prijatna iznenadjenja. Covek prozivljava
srecne trenutke ali ima i nezgoda, nesreca i zalosti.

Kad se rodimo zakoracimo u voz. Susrecemo se s ljudima za koje mislimo da ce nas pratiti tokom celog naseg putovanja. Npr. nasi roditelji. Nazalost, istina je sasvim drugacija. Kad-tad, oni ce sici s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, neznosti, prijateljstva i drustva. Medjutim, u voz ce uci druge osobe koje ce nam biti jako vazne. To su nasa braca i sestre, nasi prijatelji i ljudi koje cemo sresti i zavoleti u svom zivotu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku setnju. Drugi pak u svojoj voznji kroz zivot nalaze samo zalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoci.

Mnogi nakon svog silaska s voza ostavljaju iza sebe trajnu ceznju. Mnogi nas sunovracuju u duboku nevolju. Mnogu ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

Cudi nas sto su mnogi putnici koji su nam najdrazi negde u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom delu naseg putovanja. Naravno , to nas ne sprecava da na sebe preuzmemo teskoce putovanja i samoce i da ih potrazimo i da pokusamo da se smestimo u njihov vagon. Desava se i to da ne mozemo da se smestimo blizu njih jer je mesto vec neko drugi zauzeo .

I takav je zivot. Prepun izazova, snova, mastanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci nece vratiti. Pokusajmo od svog putovanja kroz zivot da ucinimo najbolje sto mozemo. Pokusajmo da se svima iz voza budemo u miru. Pokusajmo u svakom od njih da vidimo najbolje sto je u njima. Setimo se toga da na svakom delu zivotnog koloseka, neko od saputnika moze "skliznuti" i da su mu potrebne nase simpatije i razumevanje. I nama se moze desiti da "skliznemo" s koloseka. I nadamo se da ce se naci neko ko ce da nas razume.

Najveca misterija putovanja je ta sto ne znamo kad cemo tacno izaci iz voza isto kao sto ne znamo ni kada ce da sidju nasi saputnici, cak ni oni koji sede pored nas.
Bicu veoma tuzna kad budem morala da sidjem iz voza. Verujem da ce veoma boleti rastanak s nekim prijateljima koje sam sretala za vreme putovanja i koji su mi postali dragi. Medjutim gajim nadu da ce doci glavini kolosek. Tada cu videti kako svi oni pristizu sa svojim prtljagom koji na ulasku u voz nisu imali. To ce me silno obradovati. Bicu srecna i zbog cinjenice da sam im pomogla da povecaju svoj putni prtljag polozivsi u njemu prave sadrzaje.

Pokusajmo da pri silasku iz voza ostavimo prazno sediste koje ce u ostalim putnicima, koji nastavljaju putovanje, buditi ceznju na lepe i prijatne uspomene.

Svima zelim srecno i prijatno putovanje.

A ovo me je rasplakalo...

Na dobrotvornoj gala-veceri, na kojoj su se prikupljala sredstva za skolu za
decu sa posebnim potrebama, otac jednog od ucenika je podelio sa
uzvanicima pricu koju nece zaboraviti nitko tko je tada prisustovao
dogadjaju. Nakon sto je zahvalio skoli i njenom predanom osoblju, postavio
je sledece pitanje : "Ako nije ometena vanjskim utjecajima, sve sto
priroda stvori je savrseno stvoreno. Ali moj sin Shay ne moze uciti one
stvari koje mogu druga deca. Ne moze razumeti stvari kao druga deca.
Gde je prirodni poredak stvari, kada se radi o mome sinu? "
Publika je utihnula nakon tog pitanja.

Otac je nastavio. "Verujem da se, u trenutku kada dete telesno i umno
invalidno poput Shaya dodje na svet, prilika za iskazivanje istinske
ljudske prirode sama pokaze i ponudi,
u obliku nacina kako drugi ljudi tretiraju to dete. "

Tada je ispricao sledecu pricu :

Shay i njegov otac su setali pored parka, gde su neki decaci koje je Shay
poznavao igrali baseball. Shay je upitao oca : " Mislis li da bi me pustili
da igram sa njima ? "Shayev otac je znao da vecina decaka ne bi zelela da
netko poput Shaya igra za njihovu ekipu, ali je isto tako znao koliko bi
njegovom sinu znacilo da mu dopuste igrati te koliko bi mu to podarilo
toliko potreban osecaj pripadnosti i samopouzdanja, da je prihvacen
usprkos svom invaliditetu.

Shayev otac je prisao jednom od decaka na terenu i upitao (ne ocekujuci
previse) da li bi Shay mogao zaigrati sa njima. Decak se u neverici
okrenuo oko sebe i rekao : Gubimo za 6 optrcavanja, a igra je u osmoj
izmeni (inace, po pravilima igre, ima 9 izmena). Pa, moze igrati za
nasu ekipu, pokusat cemo ga postaviti na poziciju udaraca u devetoj izmeni."

Shay se malo namucio hodajuci do ekipne klupe i, sa sirokim osmehom je
obukao majicu svoje ekipe.Otac ga je gledao sa majusnom suzom u oku i
osecajem topline u srcu. Decaci su videli srecu toga oca, gledajuci
kako mu sin biva prihvacen . Pri kraju osme izmene Shayeva ekipa je
osvojila par bodova putem nekoliko optrcavanja, ali je jos uviek bila u zaostatku
za tri. Na pocetku zadnje, devete izmene, Shay je navukao rukavice i zaigrao
na desnom polju. Iako nikakvi hici lopte jos nisu krenuli u njegovom pravcu,
bio je ocito u euforicnom raspolozenju samo jer ima priliku BITI u igri i na
polju, razvukao je osmeh od uha do uha dok mu je otac mahao sa tribina.
Na kraju devete izmene, Shayeva ekipa je opet osvojila bod i optrcavanje.
Sada, sa dva izbacivanja i punim bazama, smiesilo im se pobednicko
optrcavanje i dosao je Shayev red da bude udarac.

U tom trenutku, da li da daju Shayu palicu za udaranje i priliku da igra i
da time odustanu od sanse za pobedu?
Na opstee iznenadjenje, Shayu je dana palica za udaranje. Svi su znali da je to
bila nemoguca misija jer Shay nije ni znao ispravno drzati palicu, akamoli
pravilno i precizno udariti lopticu.

Ipak, kad je Shay krocio na bazu, protivnicki bacac se, uvidevsi da
Shayeva ekipa reskira poraz za taj jedan trenutak u Shayevu zivotu,
malo priblizio kako bi bacio loptu neznije da Shay barem dotakne palicom loptu. Dosao je
i prvi udarac i Shay je zamahnuo nespretno i promasio. Bacac se opet malo
priblizio i bacio nezno loptu prema Shayu. U tom trenutku Shay je
zamahnuo i pogodio sporu, prizemljenu loptu, bacivsi je prema bacacu.

Igra bi u ovom trenutku bila gotova. Bacac je podigao sporu loptu i, mogao

je lako dobaciti loptu prvom svom igracu sa baze, kako bi Shay ispao i
kako bi bio kraj igre i laka pobeda.

No, umesto toga, bacac je bacio loptu iznad glavu prvog igraca sa baze,
van dosega svih svojih suigraca u ekipi. Svi su sa tribina i igraci obadve ekipe
zavikali : " Shay, trci do prve!! Trci do prve !! "
Nikada pre u svom zivotu Shay nije toliko daleko trcao, ali uspeo je stici do prve baze.
Doteturao je do bazne linije, sirom otvorenih ociju, upitnog pogleda.

Svi povikase, "trci do druge, trci do druge!!!" Uhvativsi dah, Shay je
nespretno potrcao prema drugoj bazi, ocito se boreci naprezuci da stigne do nje.

Dok je Shay pristizao drugoj bazi, igrac desnog polja uhvatio je
loptu.najmanji momak u ekipi, kojem se pruzila prva prilika da bude
ekipni heroj. Mogao je baciti loptu cuvaru druge baze, ali je shvatio bacacevu
nameru da pa je i on, takodjer, bacio visoku loptu iznad glave i van
dosega cuvara trece baze. Shay je trcao prema trecoj bazi, kao u nekom delirijmu
dok su se igraci ispred njega okupili oko zavrsne baze.

Svi su povikali, "Shay , Shay, Shay, sve do kraja, Shay !!!"

Shay je dosegao trecu bazu jer mu je protivnicki igrac pritrcao da mu
pomogne i usmeri ga prema njoj vicuci - "Trci do trece! Shay, trci do
trece!!!"

U trenu kada je Shay dotakao trecu, decaci iz obe ekipe i gledaoci su
skocili na noge vicuci - "Shay, trci do zadnje! Osvoji i zadnju!"
Shay je utrcao na zadnju bazu, stao na plocu, svi na terenu su ga zagrlili i bio
je slavljen kao heroj koji je osvojio pobedu utakmice i time osigurao i
pobedu svoje ekipe.

"Taj dan"- rece otac nezno, dok su mu se suze kotrljale niz lice,
"decaci obadve ekipe su pomogli donosenju komadica prave ljubavi i
humanosti u ovaj svijet".

Shay nije prezivio do sledeceg leta. Umro je jos iste zime, nikad ne
zaboravivsi kako je bio heroj, kako je radi toga njegov otac bio srecan,
kako je svog malog heroja docekala odusevljena majka, grlivsi ga i
placuci od srece !

Tako mnogo, naizgled beznacajnih suceljavanja izmedju dvoje ljudi stavlja
nas pred izbor : Preneti malu iskru ljubavi na drugoga ili
izbeci datu priliku, ostavivsi tako svet jos malo hladnijim?

Neki mudrac je jednom rekao da se svako drustvo prosudjuje po tome kako
tretira svoje najunesrecenije pojedince.Zapitajte gde smo tu svi mi - ponaosob?!
Bilo bi lepo ziveti u okruzenju gde razliciti dobijaju empatiju i mesto u nasem zivotu, a ne ravnodusnost i okretaje glavena drugu stranu.

Jednog dana, jedan slepi covek sedeo je na stepenicima
jedne zgrade,
sa sesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:

"Slep sam, molim vas pruzite mi pomoc."

Jedan slucajni prolaznik, igrom prilika strucnjak za
reklamu, koji je
tuda prolazio, zaustavio se zapazajuci da je u sesiru
bilo prisutno samo nekoliko metalnih novcica.

Savio se da bi mu pruzio novac, zatim, i bez pitanja za
dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavsi novi natpis.
U toku popodneva slucajni prolaznik se vratio do slepog
coveka zapazajuci da je njegov sesir ovom prilikom bio pun novcica
i novcanica.

Slepi prosjak prepoznavajuci ga po koraku uputio mu je
pitanje da nije bio on taj koji je nesto napisao na kartonu i
sta je to mogao napisati.

Nasta ce prolaznik odgovoriti:

"Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na
drugaciji nacin", nasmesi se i izgubi u guzvi.

I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno
glasio:

"Danas je prolece, a ja ga ne mogu videti".

Dobra strategija i osmeh su najveca snaga kojom covek raspolaze.

Uvek se sjebem kad tako neshto vidim. Meni je na zheleznichkoj stanici prishao gluvonem dechko od dvadesetak godina i tutnuo mi papirich u ruku. Na papirichu je bila slichica Tweety-ja, i pisalo je:

Imam slobodno mesto u srcu, za tebe! Ja sam gluvonem od rodjenja. Ovo je delo gluvonemih osoba. Vasha pomoch che mi biti dobrodoshla.

Biti gluvonem - kao bez zhivota, kao bez vida...

Dala sam mu sve pare koje sam u tom trenutku imala kod sebe. Da li mi verujete da mi je doshlo da ga zagrlim i izljubim, i malo mi je falilo da zaplachem. Takve stvari me uzhasno pogadjaju.  :'( Josh uvek chuvam taj papir, nemam srca da ga bacim.

Covek umire i odlazi na nebo.
Andjeli mu kazu:"Odvescemo te u raj, ali prvo da ti pokazemo pakao."
Odvode ga na mesto sa velikom sredisnjom posudom punom kasaste hrane. Oko posude su jadne i gladne osobe. Svaka od njih ima kasiku dugacku po tri metra. Hranu mogu dobaviti, ali je, zbog duzine, ne mogu prineti ustima. I tako, ove pateticne osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga andjeli odvode u raj.
Na njegovo iznenadjenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kasikama od tri metra. Samo ovi su zadovoljni, srecni, nasmejani i zdravi.
"Zasto? U cemu je razlika da su ovi ljudi srecni i siti?", upitao je andjele.
"Pa zar ne vidis?", upitali su ga.
Kada je pazljivo pogledao primetio je da svaka osoba hrani kasikom susednu.

"Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su naucili put ljubavi."

Poznati govornik otvorio je svoj svoj seminar drzeci u rukama novcanicu od 20 dolara. U sobi u kojoj je bilo 200 ljudi upitao je: "ko bi zeleo ovu novcanicu?"

Ruke su se podizale u vazduh.

On rece: "Dati cu je nekome od vas, ali pre toga dozvolite mi da ucinim ovo." A nastavi guzvati novcanicu.

Potom upita: "ko jos uvek zeli ovu novcanicu od 20 dolara?" Opet su ruke bile visoko podignute u vazduhu.

"Dobro", ponovi on, "a sta ako ucinim sledece?" Ispusti novcanicu na zemlju i stade je uvrtati svojom cipelom.

Potom je podize, sada poguzvanu i prljavu. "A sada, ko je jos uvijek zeli?" Opet su se ruke podigle u vazduh.

"Prijatelji, svi vi ste naucili veoma vrednu lekciju. Bez obzira na to sto sam ucinio sa novcanicom, jos uvek ste je zeleli, zbog toga sto se nije smanjila njena vrednost. Jos uvek je bila vredna 20 dolara.

Mnogo puta u nasim zivotima, mi smo baceni, zguzvani, prizemljeni zbog odluka koje donosimo i okolnosti koje nam se nadju na putu.
Osecamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to sta se dogodilo ili sta ce se dogoditi, vi nikada necete izgubiti svoju vrednost, prljavi ili cisti, poguzvani ili konacno pognuti, jos uvek cete biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost naseg zivota nije u tome sto mi radimo ili koga poznajemo, vec pored koga smo. Vi ste posebni i nemojte to nikada zaboraviti!

Jedna stara zena dospela je posle svoje smrti pred Bozji sud. Kopajuci po registru, Sudija nije mogao da pronadje ni jedno delo milosrdja osim jedne sargarepe koju je udelila nekom prosjaku.

Ipak, moc jednog jedinog cina ljubavi bila je dovoljna da je posalje u raj.

Sargarepa je doneta na sud i urucena je zeni. Kako ju je uzela, pocela je da se dize uvis, kao da je vuce nevidljivi konac. U tom trenutku, neki sirotan okacio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okacio se neko treci, i ubrzo se formirao citav niz ljudi koji su se peli ka raju, okaceni o sargarepu.

Zena nije osecala nikakav teret, a posto nije gledala nanize, nije ni primetila sta se desava.
Peli su se sve vise i vise, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, zena se okrenula da baci poslednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe citav niz ljudi, okacenih o nju.

Kako je pobesnela!
Pripretila im je rukom i viknula: "Mars! Dalje od mene! Sargarepa je moja!" Dok je tako mahala rukom, sargarepa joj je ispala i ona se sunovratila sa citavom svojom pratnjom.

Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: "Ovo je moje!"

:)
Dva monaha peru u vodi svoje zdjelice, kad primijete škorpiona koji se utapa. Jedan od njih ga izvuče na suho, ali škorpion ga prilikom spašavanja ubode. Monah mirno nastavi prati svoju zdjelu, no nakon nekoliko minuta isti škorpion ponovno upadne u vodu. Monah ga opet spasi. Škorpion ga i prilikom ovog spašavanja ubode.
- Pa, zašto ga nastavljaš spašavati iako znaš kako je u škorpionovoj naravi ubadati? - drugi monah upita prvog.  -Zato što je u mojoj naravi spašavati. - mirno odgovori prvi i nastavi prati svoju zdjelicu od hrane.

:) ma moram staviti ovdje ovu prekrasnu pjesmicu...

PORUKA ANĐELA

1. Budite strpljivi!
Pritiskom na gumb ne
Može se riješiti sve.
Korak po korak – iz
Trena u tren bit ćete
Bliže cilju.

2.Ne glumi jadnika, ako jadnik nisi.
Ne izigravaj moćnika ako nisi moćan.
Ne pokazuj svoju sreću onome tko pati.
Svoju veličinu pokaži iskrenom I
Pravom predanosti, nekome – nečemu!
Budi iskren, pažljiv, skroman I
Jednostavan.
Budi poseban.

3.Misliš da je biti savršet imati
Zlata, novaca I stado ovaca?
Biti savršen znači osjetiti
Postojanost Boga, anđeosku
Prisutnost I vjerovati!

4.Danas nasmij nekog uplakanog.
Sutra nasmij nekog usamljenog.
Prekosutra nasmij nekog mrzovoljnog.
Trudi se druge uveseljavati!
Trudi se biti nasmijan!
Uživaj u svemu/svakome
Tko? Što? – te okružuje.

5.Čovječe!
Uživaj u miru I tišini koju
Dobiješ kao poklon od Boga svoga.
Ne lebdi, spusti se na zemlju.
Dok si na zemlji, uživaj u svemu
Što te okružuje, te uživaj u
Svakom tko te okružuje!

Bajka

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu
uzrujavati."

Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti.
Budi siguran da si u mojim molitvama."

Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije.
Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.

Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu... :'(


Naravoučenije:
Kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se
to ne tiče, seti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge
i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas. :kolo:

... i...

SVAKO KO VAM JE IKAD POMOGAO, TREBA DA ZNA KAKO JE VAŽAN.
SVATKO OD NAS JE POZVAN DA BUDE BLAGOSLOV U ŽIVOTU DRUGE OSOBE;
LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE.
NIŠTA NIJE SLUČAJNOST, SVE SE DOGAĐA SA RAZLOGOM

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvek padala.

Idući putem, sretoše lijepu djevojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla da pređe raskršće.

"Dođi, djevojko", reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.

Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše do hrama u kome je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. "Mi sveštenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si to učinio?"

"Ja sam djevojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvijek nosiš?"

Ono što se dugima čini da je istina na osnovu onoga što radimo ponekad i nije prava istina.

Tako dakle?

Učitelja zena Hakuina su komšije hvalile kao čovjeka koji živi čednim životom.
Blizu njega je živjela jedna lijepa japanska djevojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je djevojka u drugom stanju.

Ovo razljuti roditelje. Djevojka ne htjede priznati ko je otac, ali poslije mnogo svađe djevojka imenova Hakuina. U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja. "Tako dakle?", bijaše sve što on reče.

Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakuinu. Do tada je on već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, ali je veoma dobro vodio računa o djetetu. Nabavljao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo.

Poslije godinu dana djevojka-majka nije mogla više izdržati. Rekla je roditeljima istinu - da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici. Majka i otac djevojke su odmah otišli do Hakuina da ga mole za oproštaj, da se iskreno izvinu, a i da uzmu dijete nazad. Hakuin je bio predusretljiv. Davajući im dijete, sve što je rekao bilo je: "Tako dakle?"

Osjećati unutrašnji mir čak i kada je čitava okolina okrenuta protiv nas je zaista sami vrh duhovne mudrosti.

Devojka se jadala svom ocu kako ima sve manje snage da se suprodstavi zivotnim problemima i teskocama, zato sto se stalno pojavljuju novi problemi. Uvek kad bi se oslobodila jednog pojavio bi se drugi i tako stalno.

Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo je u kuhinju, uzeo tri lonca, napunio ih vodom i stavio na vatru. Za kratko vreme voda uposudama pocela je da kljuca. U prvi lonac stavio je sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe. Zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme. Nesto kasnije, iskljucio je sporet, izvadio sargarepu iz vode i stavio je u po-sudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom.

Pogledao je kcerku i upitao sta vidi?

- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.

Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je ista jako meka i krhka. Onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da
je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.

-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj kceri moja da su i sargarepu i jaje i kafa prosli kroz isto stanje boreci se sa istim neprijateljem - 'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin. Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje. Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela da primeni vodu!

A ti?
- Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, al, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis gubis snagu?
- Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska se ne menja ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce ostaje tvrdo, jako i gorko?
- Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris.

- Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoca i problema.

Razmisli, kceri moja kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta: kao sargarepa, jaje ili zrno kafe ?

Nekada davno je deda svome unuku ispricao jednu zivotnu istinu.
U dusi svakog coveka se vodi bitka. Kao borba izmedju dva vuka. U dusi svakoga od nas.

Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bes, zavist, ljubomoru, zaljenje, pohlepu, aroganciju, samosazaljenje, krivicu, greh, srdzbu, inferiornost, laz, lazni ponos, egoizam.

Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono sto pruza uzitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdacnost, darezljivost, istinu, saosecanje i veru.

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vredno usmeri u dubinu dedovih reci, pa ga upita;

-Koji vuk na kraju pobedi?

Deda odgovori sa smeskom na svom starom licu:

-Pobedjuje uvek onaj koga hranis.

Stablo i cvet

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas mogu staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.

Jedan covek i njegov sin su jednog dana isli sumom.
Odjednom,decak zape i osecajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, cu glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!"
Znatizelja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi bese: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti,
pa ponovo dreknu: "Kukavico!"
Glas odgovori: "Kukavico!"
Decak pogleda oca i upita ga: "Tata, sta se ovo desava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju."
Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!"
Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas rece: "Predivan si!" Decak je stajao iznenadjen, ali jos uvek ne shvatajuci sta se desava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'zivot'.

Zivot ti uvek vraca ono sto ti dajes. Zivot je ogledalo tvojih dela.
Zelis li više ljubavi, podaj vise ljubavi.
Zelis li vise dobra, podari vise dobra.
Zelis li razumevanje i postovanje, tada razumevaj i sam postuj.
Ako zelis da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih.
Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat zivota.
Zivot ti uvek vraca ono sto dajes.
Tok tvoga zivota nije slucajnost, on je ogledalo tvojih dela.

:) stvarno su priče prekrasne - trebali bi ih svako malo čitat

Priče su izuzetne. Čitam ih redovno. Samo ne pišem o tome, jer ne želim da kvarim temu suvišnim postovima. Nešto sam razmišljao o svima njima... Bez obzira koliko su te priče divne, neka me više dotakne, neka manje... Nisam siguran da li je to zbog mog afiniteta ili snage ličnog uverenja koju ima onaj koji je piše i postavlja i ushićenjem pričom - uglavnom to čini draga Mici ali i ostali... Kako god, priče su divne i navode na razmišljanje, saosećanje i lepotu. Hvala Mici...

U zabitoj kineskoj provinciji ziveo je siromasni Kinez koji je ceo zivot potrosio radeci najteze poslove, a da nista do kraja nije stekao. Sve sto je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naucio ga je da cita i pise, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.

Mladic je tugovao kraj oceve postelje gledajuci ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego sto je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :

" Na zalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.
I zapamti- dobro ih cuvaj. Kada ti jednoga dana bude tesko, nesnosno tesko u zivotu, otvori belu kutijicu. Crnu ces otvoriti onda kada ti bude jako dobro."

Mladic je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju ciniju za hranu, stapice, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinca. Radio je najteze poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju. Zimi je bio srecan ako bi ga neko primio da zanocu na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrecan i beznadan. Posle par godina takvog zivota, jos uvek je imao samo zdelu pirinca dnevno i duboke bore na licu i rukama.

Onda su dosle poplave, Jang Ce ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opsta glad i za mladica vise nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespucima , spavao po sumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino sto je imao- zdelu za pirinac , pamucnu košulju i dva juana. Potekle su gorke suze i mladic je resio da se ubije.Sklopio je ruke, zatrazio oprostaj od neba za pretstojeci cin, i dok ih je spustao niz telo, napipao je maleni zavezljaj usiven u porub pojasa- dve kutijice nasledjene od oca.

Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirincana hartija i nista vise. Razmotao je i video ocev rukopis.
Pisalo je : " Ovo ce proci! "

Shvativsi ovo kao ocev amanet za dalje zivljenje, nije se ubio. Zaputio se ka obliznjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da procita sta pise na velikoj tabli na samom ulazu. Mladic je prisao, procitao im glasno sta pise i kolona je prosla. Prosao je i on.

Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, naseg mladica je potrazio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on cuo od seljaka koji su nedavno dosli u grad da on zna da cita i pise.

Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog staresine . Radio je tesko, ali mirnih ruku i cista srca. Ubrzo su poceli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nesto da se napise ili procita ili protumaci. Svima je izasao u susret. Strogi gradski staresina je bio pravedan covek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kuci gde je mladic poceo da zivi.

Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve vise umesto samog gradskog staresine koji je star i onemocao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kcer koju je nas mladic ozenio. Zajedno, u ljubavi , njih dvoje su rodili mnogo dece. Slozno i u ljubavi , u dvoje, uvecali su svoje bogatstvo do neslucenih razmera. Mladic je mnoge predveceri provodio ispijajuci caj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajuci sa svojom voljenom ili uceci svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, citajuci Konficija i prvi put u zivotu je bio savrseno srecan.

Jedne takve predveceri, setio se celog svog zivota koji je prohodao od najgore bede do kompletne srece. Setio se svih svojih ocaja, svoje zelje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao.

Otvorio je crnu kutijicu. U joj je bili smotan komad pirincanog papira. Razmotao je, a na njemu je ocevim rukopisom bilo zapisano :
" I ovo ce proci."

:) eh, super - sad znam i original priče koju moj muž često priča spominjući dvije kuverte... morat ću mu je pročitat, hvala! :) :)

Kakva priča! Micika, fantastično! :wow:

Prvo da kazem da me je sramota >:(,i to iz razloga sto nijedanput nisam bio u ovom delu foruma,a micko :-* je postovala predivne price,koje bi zaista svako trebao da procita.
Hvala ti Micko.
:angel: :angel: :angel:

Ne... hvala Tebi što postavljaš priče kojih se setimo u nekim teškim trenucima...

kakav tekst ostah bez reci

Svaka cast Mici!!!

Mnogo lepo, Mici... :-*

   Jako...

Pridruzujem se ZenTale-u,svaka cast "honey_mici"

Dzoni Lingo bio je veoma zgodan mladic i sposoban trgovac. Sto god da je kupovao ili prodavao ostvarivao je dobru zaradu. Ziveo je na ostrvu na kome je bio obicaj da se zene kupuju kravama.
Pristojnu zenu mogli ste kupiti za tri ili cetiri krave, a za pet - izuzetnu.

Jednog dana Dzoni je objavio da se zeli ozeniti Mahanom. Mahana nije imala nikakve vrednosti ni ugleda u ocima drugih ostrvljana. Otac se prema njoj odnosio kao da je neki porodicni otpadak. Govorio je da u glavi ima slamu i da bi je dao za jednu mrsavi kravu samo da je se resi.

Kad su seljani culi da Dzoni planira njome da se ozeni, mislii su da je to zbog toga mozda sto je moze dobiti besplatno. Bio je tako lep i popularan da bi mogao da dobije svaku devoku sa ostrva. To sto zeli Mahanu jednostavno nije imalo smisla.

Dosao je dan trgovine, Mahana je bila toliko uplasena, zbunjena i posramljena da nije cak ni izasla iz svoje kolibe. Moki, Mahanin otac trazio je za nju tri krave. Kad su okupljeni seljani culi tu njegovu visoki cenu, svi su se glasno smejali . U zivotu nisu culi nesto smesnije.

Medjutim, Dzoni je umirio seljane i rekao: "Dati tri krave za zenu je mnogo, ali nedovoljno za moju Mahanu. Dajem osam krava za Mahanu." Svi su ostali bez daha.

Moki je skoro pao sa stolice od iznenadjenja. Niko nikad u proslosti na ovom ostrvu za zenu nije dao osam krava. Zasto je Dzoni ucinio tako nesto kad ju je mogao dobiti i besplatno? Seljani su mislili da sujetni Dzoni zeli da svi znaju kako je on prvi i jedini dao vise krava za zenu od ostalih.

Najzad je dosla svadba, posle koje su Dzoni i Mahana odmah napustili ostrvo i otisli na duzi medeni mesec. Vratili su se, naime, posle nekoliko meseci. Stari trgovac doneo je u njihovu kolibu poklon za Mahanu koji je Dzoni narucio.

Starcu je zastao dah od onog sto je video. Tu je Mahana. To vise nije ona stidljiva, ruzna i zapustena Mahana iz oceve kolibe. Sada je izuzetno lepa. Smesi se i govori umiljato. U njenoj je sjajnoj dugoj kosi divan crveni cvet. U svojoj cistoj crvenoj haljini lici na kraljicu.

Kad je Mahana otisla po vodu, trgovac je upitao:
- "Sta se dogodilo s Mahanom?"
- "To je zbog krava," - odgovorio je Dzoni.
- "Zbog krava?" - zacudio se prodavac, "Kako to mislis zbog krava?"
- "Mozete li zamisliti" - odgovorio je Dzoni - "kako se oseca zena koju prodaju za jednu ili dve krave kad cuje da je neka druga zena prodata za cetiri ili pet krava. Tako nesto ne bih mogao uciniti mojoj Mahani.
Zeleo sam da ona bude zena vredna osam krava i zato sam za nju dao osam krava. Najvaznije je je kakvu vrednost zena ima u sopstvenim ocima" - nastavlja Dzoni.
"U ocevoj kolibi Mahana nije imala nikakvu vrednost. Sada zna da vredi vise od ijedne zene na ostrvu. Kad covek oseca da vredi za osam krava, tek tada on to moze i biti."

Bilo je potrebno da Dzoni pokloni Mahani svoju ljubav da bi ona shvatila svoju pravu vrednost. Svako od nas vredi, da se posluzim izrazom iz Mahaninog zivota, osam krava samo ako ima ljubav u sebi.

:) bravo micika na priči, sva ljepota se budi kad smo sigurni u sebe, a još više kad imamo i ljubavi u sebi...

Micki... sve lepše od lepšeg.. Da ne kažem, prevazišla si sebe..

Biću srecan kad . . .

Ubedjujemo sami sebe da ce zivot biti bolji kad se vencamo, dobijemo bebu, a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustrirani zato sto deca nisu dovoljno velika i bicemo zadovoljniji kada porastu. Nakon toga, isfrustrirani smo zato sto imamo posla sa pubertetlijama. Sigurno cemo biti srecniji kada izadju iz tog razdoblja. Govorimo sebi da ce nam zivot biti potpun kada se nas supruznik dozove pameti, kada kupimo lepsa kola, kada budemo u mogucnosti da odemo na lepo putovanje, ili kada odemo u penziju. Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za srecu od ovog trenutka. Ako ne sada, kada?
Tvoj zivot ce uvek biti ispunjen teskocama.

*
Najbolje je da to priznaš sebi i da odlucis da svejedno budes srecan. Sreca je pravi put. Zato, cuvaj svaki trenutak koji imas, i cuvaj ga jos vise zato sto si ga podelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vreme sa njim... i zapamti da vreme nikoga ne ceka.

*
Zato, prestani da cekas...
Da otplatis kola.
Da kupis novu kucu ili automobil.
Da ti deca odu od kuce.
Da se vratis na studije.
Da zavrsis studije.
Da izgubis 10 kg.
Da dobijes 10 kg.
Da se ozenis (udas).
Da se razvedes.
Da dobijes decu.
Da odes u penziju.
Da dodje leto.
Da dodje prolece.
Da dodje zima.
Da dodje jesen.
Da umres.

Nema boljeg trenutka za srecu od ovog.
Sreća je put, a ne cilj.

Zato
radi kao da ti ne treba novac,
voli kao da nikada nisi bio povredjen,
i igraj kao da te niko ne gleda.

:) ah, a ja baš sinoć razmišljala o pričama, i eo ih - jutros ugleda i to sve bolja od bolje :)

Posmatraj stablo. Razmisljaj o njemu kroz godisnja doba. Videces kako nailazi na mnoga iskusenja.

U prolece, radovaces se gledajuci ga kako mu cvetaju pupoljci. Mozda i neces zapaziti kako tesko podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.

Svidja ti se stablo kako se lagano njise na toplom letnjem suncu? Ali mozda neces shvatiti kako je zedno u susnim razdobljima. Mozda neces cuti vapaje za toplom letnom kisom kako bi utolilo zedj.

Svidjaju ti se sjajne sarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uzivati u prelepom predelu? Ali primecujes li njegovo ukoceno telo na hladnoj kisi u ledenom januaru? Uocavas li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list ?

Zimi ce ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoca stvaraju na njegovim granama. Ali cujes li kako mu grane pucaju od studeni i tezine snega?

Promatraj stablo. Razmisljaj o njemu od jednog do drugog godisnjeg doba. Pored lepote uoci patnju.

I reci sebi: slicno mi je. Ima svoja godisnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoje kusnje. Jer zivot, coveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suse…

Ne postoji zivot bez iskusenja. Nemoj misliti da zivot nije zasluzio zivljenje. Suprotno. Svako iskusenje skriva jedan trezor. Otkrices ga ako razbijes skoljku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono ce promeniti tvoj zivot u blistavi dragi kamen.

Iskusenje te moze srediti. Matirati. Moze se sruciti na tebe kao sto se prirodna nepogoda sruci na stablo. Ali iskusenje je poziv na uzdignuce. Zamisli sta bi bilo od leptira da ne zeli izaci iz caure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskusenje promene.

Covek raste menjajuci se: od razdora u susret, od napustanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajuci mnoga umiranja citavoga zivotnog veka, umiranja vode u nova radjanja.

Ne trci prema iskusenjima. Pusti godisnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskusenja isprece na putu, ne bezi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godisnja doba. I uci se od njega.

Nek' ovo zvuci kako zvuci ali mi je stvarno potekla po koja suza niz nos od ovih prica.

Da pokusam to lepse da kazem: Price su do jaja! Samo nastavite!

Žabice

Bila je jedna grupa žabica koje su se želele takmičiti. Želele su izaći na veoma visoku kulu pa je došlo mnogo gledaoca da daju podršku žabicama.

Utakmica je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledaoca nije verovao da će neka žabica uspeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
”Joj, to je veoma naporno, nikada neće uspeti!”
ili:
”Ma neće uspeti, kula je veoma visoka!”
Žabice su počele da zaostaju...
...osim jedne, koja je brzo puzila, sve više i više...

Gledaoci su vikali:
”To je veoma naporno! Nemoguće je tako visoko dospeti!”
Jedna po jedna, žabice su odustajale i okretale se natrag...
osim jedne koja je istrajno išla napred... i uopšte se nije htela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci, su želeli saznati kako je uspela baš ona uraditi ono što su ostali smatrali nemogućim.
Jedan gledaoc je pristupio žabici i zapitao je kako je uspela skupiti toliko snage I volje da izađe do samog vrha .
Tada se ispostavilo, da je... pobednička žabica gluva!!!

Naravoučenije?
Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativni i pesimisti . . . jer ti uzimaju najbolje čežnje i snove koje imaš u svojoj duši!
Uvek misli na snagu reči jer sve što čuješ ili čitaš utiče na tvoja dela!
Dakle:
Budi UVEK OPTIMISTA!
i šta više…
jednostavno budi “gluv” kada ti neko kaže da ne znaš i ne možeš ostvariti svoje snove!
Pomisli:
U svemu možeš uspeti kad to stvarno želiš!

Bravo Beki, srce  :-*

U staroj Grčkoj Sokrat je bio na glasu kao čovek koji ceni znanje. Jednog mu je dana prišao poznanik i rekao mu:
- Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?
- Stani malo - odgovori Sokrat. - Pre no što mi išta kažeš želim napraviti mali test. Zove se "Test trostrukog kriterijuma"
- Trostrukog kriterijuma?
- Upravo tako - nastavi Sokrat - pre nego što počneš pričati o mom prijatelju, mogao bi trenutak razmisliti zadovoljava li to neke kriterijume.
Prvi kriterijum je Istina.
Da li si potpuno siguran da je to što mi želiš reći istina?
- Ne - odgovori poznanik - zapravo sam to tek čuo i ...
- Dobro - reče Sokrat - znači nisi potpuno siguran da li je to istina ili nije.
Da vidimo sada i drugi kriterijum, kriterijum Dobra.
Da li je to, što želiš reći o mom prijatelju, nešto dobro?
- Ne, naprotiv...
- Dakle - nastavi Sokrat - želiš mi reći nešto loše o njemu, a nisi čak ni siguran je li to tačno. Još uvek možeš proći na testu, jer je ostao još jedan kriterijum, kriterijum Koristi.
Da li će to, što mi želiš reći o mom prijatelju, biti korisno?
- Ne, ne baš.
- Pa - opet će Sokrat - ako to što mi želiš reći nije istina, nije dobro, i nije korisno, zašto bi mi uopšte rekao?

 :) ja stvarno neman riječi  :o svakom novom pričom pomislim, pa nema je bolje od ove... kad ono!

NASRUDIN I NEZADOVOLJNI PUTNIK
Jednoga je dana Nasrudin išao svojim putem. Ugledao je čovjeka, koji je sjedio na
rubu ceste tužan i smrknut.
“Što je tebi, kakve su ti lađe potonule?” upita ga Nasrudin.
“U životu nema ničega, što bi me radovalo,” protuži taj čovjek. “Tako sam
nezadovoljan sa svojim životom! Ništa me ne zanima.”
“Nezadovoljan si sa svojim životom? Ništa te ne zanima? Reci mi - da li ti nešto
nedostaje? Vidim na tebi lijepu i skupocjenu odjeću, nisi, dakle, siromašan...”
“Ah, ne, ja sam bogat!”
“Da nisi možda bolestan?”
“Ah, ne, zdrav sam, zdravcat!”
“Imaš li obitelj? Ženu, djecu, rodbinu, prijatelje?”
“Ah, imam dobru ženu, dobru djecu, imam i rodbinu i prijatelje, ali eto, ništa me to ne
veseli!”
Tada Nasrudin bez riječi zgrabi putnikovu torbu, i nagne bježati niz cestu. Trčao je
kao odapeta strijela. Putnik se najprije zabezeknuo, a tada se dade u potjeru za Nasrudinom.
No nije ga mogao stići.
“Moja torba!” vikao je zadihan. “Vrati mi moju torbu! U njoj je novac i isprave!”
Kad je već daleko odmaknuo od putnika, Nasrudin zastade, sakri se za drvo, a torbu
stavi ukraj ceste. Kad je putnik sopćući stigao do toga mjesta, on se s radosnim poklicima
obruši na torbu.
Nasrudin mu priñe.
“To je sreća, zar ne?” upita. “Gle, otkrio si da se možeš obradovati!”

(Perzijska, arapska, izraelska, afganistanska priča )

 :) eo jedna kratka:

Priča se da je neki kineski car htio osvojiti zemlju svojih neprijatelja i sve ih uništiti. Kasnije je viđen kako sa svojim neprijateljima jede i šali se.
-Zar nisi htio neprijatelje uništiti? - pitali su ga.
- Uništio sam ih, - odgovorio je. -Učinio sam ih svojim prijateljima!

hope....prelepo,zaista....

Bio jedan mali decak koji je imao losu narav. Otac mu je dao vrecu punu eksera i rekao da svaki put kada pobesni i izgubi kontolu nad sobom , ukuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana decak je ukucao 37 eksera. Tokom sledecih nekoliko meseci on je naucio kontrolisati svoj bes, i broj zakucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakse kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kom decak nije zakucao ni jedan ekser. Otisao je ocu i rekao mu kako tog dana nije pobesneo. Otac mu je tada odgovorio:
- Svakoga dana kada uspes kontrolisati svoje ponasanje, iz ograde iscupaj po jedan ekser.
Dani su prolazili i jednog dana cecak je rekao ocu da je izvdio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao:
- Dobro si to uradio sine moj ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikada nece biti ista. Kada u besu kazes neke stvari one ostavljaju oziljak, kao sto su ove rupe u ogradi. Mozes coveka ubosti nozem i izvuci noz i posle toga nije vazno koliko puta kazes da ti je zao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka. Prijatelji su vrlo vredan dragulj, oni cine da se smesis, ohrabuju te da uspes u necemu, oni su spremni da te saslusaju, da podele tvoju bol, imaju lepih reci za tebe i uvek im je srce otvoreno!

mislim da nije ova prica bila...ako jeste brisite je...


Neki čovek, njegov konj i pas putovali drumom.
Kad su se zadesili pored jednog ogromnog drveta, udari grom i
sve ih pokosi. Ali čovek nije shvatio da je napustio ovaj svet, pa
je nastavio put sa svoje dve životinje; ponekad i mrtvima treba
vremena da uvide šta ih je snašlo...
- PUt je bio dug i težak. Stalno su se penjali uzbrdo, po
suncu koje je peklo, i bili su premoreni, znojavi i žedni. Iza jedne
okuke ugledaše velelepnu kapiju, svu od mermera, koja je vodi-
la na trg popločan zlatnim pločama, a nasred trga stajala je česma
iz koje" je tekla kristalno bistra voda. Putnik se obrati čuvaru na
ulazu.
"Dobar dan."
"Dobar dan", odvrati stražar.
"Koje je ovo ovako lepo mesto?"
"To vam je nebo."
"Sreća naša što smo stigli na nebo jer umiremo od žeđi."
"Možete slobodno da uđete i da pijete do mile volje." I
stražar pokaza na česmu.
"Ali moj konj i pas su takođe žedni."
"Zao mi je", reče stražar. "Ali životinjama je zabranjen
ulaz."
Covek je bio strašno razočaran jer ga je morila
neizdržljiva žeđ, ali nije hteo sam da pije. Zahvalio je stražaru i
nastavio put. Još dugo su tako hodali uzbrdo kad naiđoše na
drugu kapiju, ovoga puta trošnu i oronulu, od koje je vodila
zemljana staza oivičena drvećem. U hladu ispod jednog drveta
ležao je neki čovek sa šeširom natučenim preko lica, i verovatno
dremao.                                                                                     
"Dobar dan", reče mu putnik.
  Covek samo klimnu glavom.
"Strašno smo žedni, ja, moj konj i moj pas."
"Tamo u steni ima jedan izvor", reče čovek pokazujući
prstom. "Možete da pijete do mile volje."
Covek, konj i pas odoše na izvor i utoliše žeđ.
Putnik se vrati da zahvali čoveku. "Dođite kad god
hoćete", odgovori čovek.
"Samo još nešto da vas pitam. Kako se zove ovo mesto?"
"Nebo."
"Nebo? Ali stražar ispred mermerne kapije rekao mi je da
je ono Nebo!"
"Ono nije nebo, ono je pakao."
Putnik je bio zbunjen. "Treba da im zabranite da se
koriste vašim imenom! Taj lažni naziv sigurno stvara veliku
zbrku!"
"Ni govora; naprotiv, oni nam čine veliku uslugu. Jer ta-
mo ostaju svi oni koji su u stanju da iznevere najbolje prijate-
lje..."

Mici, srećo, kako je ono lepo i istinito.. Uvek se oduševim i sve mislim nema dalje, kad ti opet ne pronađeš nešto još bolje.

Tako sam isto reagovao i kad je mrkvica napisao tekst.. Pomislih: Ne može biti bolje od ovog što je Mici postavila.. Ali prevario sam se. Jednako je dobro.. Svaka čast Mrkwo!

Mrkvo, priča je extra!   Čak i da je već bila napisana, treba je ponoviti...

Jahao vitez putem i naisao na vrapca koji je lezao na zemlji sa nozicama uprtim put neba.

Vitez ga upita sta mu to znaci, a vrabac mu uzvrati " Zar ne znate da ce se danas kameno Nebo stropostati na zemlju ?"

Vitez se nasmeja prezrivo i upita ga : " Da li ti ozbiljno mislis da ces svojim nozicama zaustaviti pad neba ?"

Vrabac ga pogleda ozbiljno i rece :" Neka svako cini ono sto moze ."

Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvacen od susednog Kralja, dok je kradom lovio u njegovim sumama. Kralj ga je mogao ubiti na licu mesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladoscu i simpaticnoscu, i ponudio mu je slobodu u zamenu za odgovor na jedno tesko pitanje.

Sta ustvari zele zene?

Ovakvo bi pitanje ostavilo bez reci i najstarije mudrace i mladom
Arturu se cinilo da je prosto nemoguce odgovoriti na njega.

Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umreti obesen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, casnim sestrama, mudracima, pa cak i sa dvorskom ludom .jednom recju, sa svima. Ali, niko mu nije dao zadovoljavajuci odgovor. Medjutim, svi su mu savetovali da potrazi odgovor kod stare vestice, jer ga je ona jedina i znala.
Cena bi bila visoka, jer je stara vestica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama.

Dosao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog resenja vec da razgovara sa vesticom. Ona je pristala dati odgovor, ali u zamenu za sledecu cenu: zelela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.
Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ruzna, imala je jedan jedini zub, sirila je oko sebe takav smrad koji ga je terao na povracanje i ispustala je neobicne krike i zvukove.
Nikad Artur nije u svom zivotu video odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da ozeni ovo storenje, uplasio se i posustao.

Ali Sir Gawain je saznao sta se dogodilo i odlucno rekao da je zrtvovanje za zivot svog prijatelja i za ocuvanje Okruglog stola vredno toga
Najavljeno je vencanje, nakon cega je stara vestica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka zena zeli da bude vlasnica svog zivota!"

Cim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Isto tako, da je i mladi Artur spasen.
Tako je i bilo.

Cim je cuo odgovor, monarh susednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na zivot. Vencanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osecao i olaksanje i tezinu u isto vreme.

Sir Gawain je bio nasmesen sve vreme, ljubazan i pun postovanja, po svom starom obicaju.
Stara vestica je napravila pravi skandal svojim najgorijim nacinom ponasanja: zdrala je kao zvjer, bez koriscenja pribora za jelo-rukama i uz to proizvodila zastrasujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnosljivi smrad.

Konacno je doslo i vreme prve bracne noci i dok je cekao svoju novovencanu mladu da mu dodje u krevet...Gawain je ugledao kako mu prilazi najlepse zensko stvorenje koje je ikad u zivotu mogao zamisliti. Sav ocaran je upitao sta se dogodilo, na sta mu je mlada devojka odgovorila da je to ona, vestica, ali da ce pola vremena provesti s njim kao vestica, a pola kao mlada devojka i to sve zato sto je on bio dobar prema njoj sve vreme. Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt zeli preko dana, a koji preko noci.

Koje okrutno pitanje!
Gawain je pozurio sa razmisljanjem. Da li da preko dana ima divnu devojku koju ce moci svima pokazivati bez straha i srama, a nocu u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu vesticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vesticu, a trenutke bracnog sladostrasca provoditi sa divnom devojkom???

Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pusta na volju da sama odluci.

Cim je to cula, vestica je rekla da ce uvek biti u obliku mlade devojke, i danju i nocu, jer ju je on postovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog zivota.

Vredelo je procitati ove price.....

svtarno divno i poucno...

Zaista su i poucne i vredne svake paznje.

Hvala Mici. Divno.

:)

Iskušenja...

Došao je jednom, jedan mladić, svome učitelju i požalio mu se na svoje stanje. Rekao mu je: "Nevolje su me pritisnule se sa svih strana. Sve mi u životu ide naopako. Mnogo sam tužan zbog svega toga sto me zadesilo. Osjećam veliku tjeskobu u grudima zbog svih problema...."

Učitelj ga je pažljivo slušao, a kada je mladić završio sa svojim jadanjem, htio je učitelj, praktičnim primjerom, da ga utješi i nasavjetuje. Uzeo je jednu čašu i nasuo u nju vode.Zatim je prosuo pepela u tu čašu. Voda se odmah zaprljala pepelom i zamutila se.
Tada mu je učitelj rekao:
"Ova čaša s vodom, koja se zamutila pepelom, si ti i tvoja iskušenja."

Zatim ga je odveo do mora, i postupio na isti način. Prosuo je pepeo u more. Međutim, pepel se ubrzo utopio u vodu i potpuno nestao, a more je, naravno, ostalo potpuno isto. I onda ga je učitelj nasavjetovao:
"Zato ne budi poput one čaše s vodom - nego budi poput mora."

Dakle, nemoj biti primjer vode u čaši, pa da te svaka sitnica nasikira i rastuži, nego budi poput mora pa budi i ti jak i nepokolebljiv, gledaj svako iskušenje malim, jer je ono zaista malo u odnosu na nekog drugog kome je još gore.

Hvala hope61,ovo bi trebao da svako procita.

Veoma poucan tekst, zaista ga treba procitati!

Neki stariji bracni par godinama je vodio malu radnju u jednom selu u Novoj Engleskoj. Umoran od dosadne svakidasnjice, vlasnik je jednog jutra u izlog stavio oglas : "Na prodaju."

- "Zeno" - rekao je - "mozda ce neki mladi ljudi sa vise novca nego zdravog razuma doci i kupiti je. Tada se ti i ja mozemo otseliti u Floridu gde cemo bolje ziveti."

Medjutim, sedmice su prolazile, a takav kupac nije se pojavio. Jednog jutra u selo je stigao neki stranac natovaren slikarskom opremom. Usao je u radnju i rekao vlasniku:
- "Da li mi dozvoljavate da slikam vasu radnju?"
- "Da", - odgovorio je starac, - "ali ovde ne vidim nista sto bi moglo da pivuce slikara."

Stranac je namestio svoj pribor i marljivo radio celog dana. Sledeceg dana nastavio je svoj posao. Kada je zavrsio, zahvalio se vlasniku i otisao. Nekoliko sedmica kasnije isti stranac ponovo je usao u radnju. Starom bracnom paru poklonio je ulaznice za umetnicku izlozbu u obliznjem gradu. Slikar je pored ulaznica poklonio domacinima i novac za autobuske karte do grada.

Starac je mislio da je sve to samo "gomila gluposti", ali je na navaljivanje supruge ipak pristao da poseti izlozbu. Stari bracni par dosta zbunjeno, prolazio je kroz galeriju Iznenada muz je zastao i uzviknuo:
- "Draga, to je nasa radnja!"
Priblizili su se i sa srtahopostovanjem posmatrali privlacnu sliku.
- "Nikad nisam primetio da ti siroki brestovi tako uokviruju nasu zgradu!" - rekao je on.
- "Nisam znala da prozorska okna tako svetlucaju!" - uzviknula je ona.

Slika njihove radnje privlacila ih je kao magnet. Posto su jos malo postojali, starac je uhvatio ruku svoje zene i rekao:
- "Draga, hajdemo kuci. Cak i prozorska okna svetlucaju kada je srce u redu!"
Cim su stigli kuci izvadili su oglas iz izloga. Kada je srce u redu sve drukcije izgleda!

Mickili moja jedina,ovo je zaista predivno  :-* :-* :-*  :angel: :angel: :angel:

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka
iz mog razreda kako ide kući.] Zvao se Kyle.
Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.
Pomislio sam: "Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?
Ovaj zaista mora biti štreber.
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica
s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece.
Potrčali su k njemu,,srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato.
Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.
Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim.
Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale, rekao sam: "oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.
Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!" na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.
Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije se ne bih nikada družio s nekim, tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće. išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja. Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!"
Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.
Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. Kyle je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije. Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno.On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran. Danas je bio jedan od onih dana.Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
"Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!"
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se.
"Hvala", rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.
"Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču. Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu
našeg prvog susreta., Preko vikenda se namjeravao ubiti.Govorio je o tome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti. Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku.Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.
Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.
Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore.
Bog nas "daje" u naše živote, da na neki način utjećemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.
"Prijatelji su anđeli, koji nas
dižu na noge,
kada naša krila zaborave kako letjeti.

:) Dualistička zakonitost

Ima jedna lijepa poučna priča koja vrlo ilustrativno opisuje gore navedeni naslov.

Imao mudri seljak konja za kojega se brinuo njegov sin, a kako su živjeli u malom "seocetu" gdje se svi međusobno dobro znaju i kako to biva u takvim malim sredinama, svatko o svakome sve zna, i ništa ne može proći nezapaženo, tako su sumještani primijetili kako je jednog ranog jutra konj pobjegao. Sjatili se oni kod mudrog seljaka da mu izraze „saučešće“ govoreći, susjede joj koja nesreća. Mudri čovjek je samo odvratio, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana vratio se konj sa još tri divlja konja sa sobom u društvu. Sin ih je odmah počeo pripitomljavati, a susjedi vidjevši obrat počeli mudrom seljaku odmah izražavati svoje oduševljenje, govoreći, susjede koja sreća....našto je mudri seljak ponovio iste riječi kao i prije, a koje i opravdavaju njegovu nedualističku mudrost, možda je, a možda i nije.
Pripitomljavajući najdivljijeg konja, sin je pao i slomio nogu te morao ležati dok mu noga ne zacijeli. Suseljani se opet sjatili te izrazili svoje „saučešće“ mudrom seljaku za nemio događaj koje zadesio njegovog sina, govoreći, susjede joj koja nesreća, na što je odgovor mudraca bio, već znate, možda je, a možda i nije.
Nakon par dana u selo je došao vojni referent tražeći mlade, zdrave i jake ljude za mobilizaciju u ratni postroj. Mudračev sin je bio pošteđen odlaska u ratnu zonu radi slomljene noge.
Suseljani vidjevši to, sjatili se ponovo da prokomentiraju mudrom seljaku kako je imao sreće sa sinom glede mobilizacije, a mudrac je opet izjavio, možda je sreća, a možda i nije....

Priča bi tako mogla ići dalje u istom stilu ali poanta je očigledna, u ovom životu sve je relativno, i sreća i nesreća, i istina i laž, i svjetlost i tama, i dobro i zlo, i znanje i neznanje, itd., ali ipak ima nešto što ne spada u relativne kategorije, a to je Apsolutna istina.
Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje „lice i naličje“, svoju nemanifestiranu i manifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora, postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.  Apsolutna istina je dakle naša prava, istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima, u samoj suštini ili temelju našeg Bića.

Lepo receno hope... :)
Samo, nisu svi ljudi sposobni da spoznaju Apsolutnu istinu... a neki pak i ne zele... ;)
BTW: Drago mi je da si se vratila... :-*

Jednog dana videše dečaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistavih zvezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vreme zagarbio iz korpe i zavitlao kao da seje. Tada bi mnogo prekrasnih zvezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.

- Šta to radite? – upitaše dečaci goreći od znatiželje.
- Sejem sreću! – odgovori čovek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se medju prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dečake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.

Osvojeni tom lepotom mališani smesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.

- Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac - tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začudjeno dečaci.

Nasmešivši se, starac je tiho rekao:

- Tek kad se naučite sejati radost i lepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće. Onaj ko grabi sebi, nikada nece uhvatiti sreću.
Sreća se uzima raširenih ruku.[/color]

:) he, pa znaš da sam ja stalno tu sa vama, al sam vas pustila malo same... sad me ionako čeka posal pa "come back" očekujem tek na jesen... :) :) :) :)
btw: fala ti puno na tim ričima :) ;)

 :) možda bi i ovo moglo ovde:

Ne zanima me kako zarađuješ za život.
Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje svog srca.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.
Ne zanima me koje planete se mimoilaze s tvojim Mjesecom.
Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli! Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.
Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu; možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do vršaka prstiju, ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Ne želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.
Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana, i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.
Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu:"Da!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, izmučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za djecu.
Ne zanima me ko si, ni kako si došao ovamo.
Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti.
Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te podupire iznutra, kad sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo u pustim trenucima.

 :)

POSEBNA PRIČA

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov
krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov jeprijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari
u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao
ispred prozora.
Reče: "A, možda je htio usrećiti vas?"

Epilog : Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete.
Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcem.

 :)
Kada je neki slijepac odlazio od svog prijatelja, ovaj mu stavi u ruku fenjer da ga ponese sa sobom.
"Ne treba mi fenjer. Meni je svejedno je li mrak ili svjetlo" - rece slijepac.
"Znam, ali ne budes li imao svjetlo uza se, netko bi u mraku slucajno mogao naletjeti na tebe."
 I slijepac se uputi s fenjerom.
Malo kasnije neki se prolaznik sudari s njim.
"Zar ne vidis da nosim svjetlo pred sobom!?" - povice slijepac.
"Hej, covjece! Tvoje se svjetlo ugasilo..."

Preuzimanjem tudjih ideja za svoje prosvetljenje postajemo poput slijepca koji nosi fenjer - svjetlo se putem moze ugasiti, ali mi to necemo znati.

/Zen prica/

    :) Dragocjeno vrijeme

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat?
Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

 :)
              Vlak života
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze.
Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke,
ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…
Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti važne.
To su naša braća i sestre,
naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo
zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.
Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu.
Ali ima i onih koji su u vlaku, za vožnje,
uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži
negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.
Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće,
potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka
netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad ću morati sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

Trudimo se i nastojmo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplati.

Pokušajmo pri silasku s vlaka ostaviti prazno sjedalo koje će buditi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

(http://www.sveti-juraj.com/vlak.jpg)

 :)
Poput ruže...

Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio:
"Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je!
Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je.
Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome.
Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje.
I cvjetat će uvijek... iznova...

Svatko od nas može obogatiti ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga srcem.

Nebojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!

(http://www.garden.co.yu/images/chtml/File/ROSE-D-ORSAY.jpg)

 :)SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...
________________________________________
Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je:
- "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je:
-"U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treći je čovjek odgovorio:
"Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.
                            (http://imagecache2.allposters.com/images/IMA/20926.jpg)

 :)

Dva vrapčića

Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala na vrbovoj grani.
Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi je stajao na dnu u račvama iz kojih se vrba granala.
Nakon nekog vremena vrapčić s vrha dobaci onom dolje: '' Baš je krasno ovo zeleno lišće!''
Vrapčić u račvama to shvati kao izazov, pa kratko odbrusi: ''Lišće je bijelo, osim ako s tvojim vidom nešto nije u redu!''
''Slijep si ti, ja vidim da je lišće zeleno!'' reče vrapčić s vrha.
Onaj dolje usmjeri svoj kljun prema drugu na vrhu i zasikta: ''Kladim se u perje iz repa da je bijelo, ti nemaš pojma ili si poludio!''
Onog gore je već spopao bijes. Sručio se na druga da mu održi lekciju. Ovaj se, međutim, nije maknuo s mjesta. Perje oko vrata stršilo mu je na sve strane i vidjelo se da je spreman na dvoboj. Prije nego zapodjenuše bitku pogledaše gore u lišće.
Vrapčiću s vrha ote se uzdah: ''Oh, pa odavde doista izgledaju bijeli!''
''Pogledajmo ih ipak i odozgo!'' predloži on svom prijatelju.
Popnu se gore i gotovo u jedan glas rekoše: ''Odavde su zeleni''.

Ne sudi nikoga dok nisi barem sat vremena hodao u njegovim cipelama.

           (http://img207.imageshack.us/img207/29/fotovrabcion3.jpg)

 :)
 
Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče: U nedoumici sam i zanima me tko je od vas u stanju to riješiti. Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata; toliko velika vrata još nitko nije bio vidio. Ovo su najveća i najteža vrata u mojem carstvu, objasni car. Može li ih koji od vas otvoriti? Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatrahu mudracima, zagledati vrata izbliza, no onda ipak priznali kako ih ne mogu otvoriti. Ne karaju se svi slože kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti.
Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti… Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Usudite se i vi! Mnoga su vrata odškrinuta.

 :)
                   AKBAR U MOLITVI

        Mogulski car Akbar jednog je dana bio u šumi u lovu. Kad je došlo vrijeme za večernju molitvu, sišao je s konja, po zemlji je prostro svoju hasuru i kleknuo da se moli, kako to pobožni muslimani čine.
Upravo je u tom trenutku jedna seljakinja, uznemirena zbog nestanka svog muža koji je jutros otišao od kuće i još se nije vratio, žurno prošla pokraj, tjeskobno tražeći muža. Bila je toliko zaokupljena da nije ni opazila cara kako kleči, nogom je stupila na njega i, ne ispričavši se, žurno otišla u šumu.
Akbar se zbog tog prekida ljutio, ali kako je bio dobar musliman, držao se pravila da za vrijeme namaza ni s kim ne razgovara.
Upravo kad je završio molitvu, vratila se žena s mužem, sva radosna što ga je pronašla. Bila je iznenađena i prestrašena kad je ugledala cara i njegovu pratnju. Akbar je dao oduška svojoj ljutnji na nju i viknuo:
 "Protumači mi svoje nedolično ponašanje ili ćeš biti kažnjena!"
Žena je odjednom postala neustrašiva, gledala je cara u oči i rekla:
 "Vaše Veličanstvo, ja sam bila toliko zaokupljena mišlju na svog muža da vas uopće nisam opazila, i, kako vi kažete, da sam se spotakla o vas. Kad ste vi bili u namazu, bili ste zaokupIjeni Jednim koji je beskrajno vrjedniji od mog muža. Kako ste me mogli opaziti?"
       Vladar je osramoćen šutio, i kasnije je povjerio svojim prijateljima da ga je jedna seljakinja, koja nije ni učenjak ni hodža, poučila molitvi.

(http://www.veritas.com.hr/slike/molitva.jpg)

 :)

             Bio je obican .... genije

Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje:
-Je li Bog stvorio sve sto postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio:
-Da, Bog je stvorio sve što postoji!
-Bog je sve stvorio? -upita profesor jos jednom.
-Da, profesore. - odgovori student.
Profesor će potom:
-Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo.Budući da zlo postoji a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono sto kršćani vjeruju zapravo mit.

Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
-Naravno. - odgovori profesor.
Student ustane i reče:
-Profesore, postoji li hladnoća?
-Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio:
-Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili
prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju.
Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem:
-Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori:
-Naravno da postoji.
Student ce na to:
-Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo
svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u
svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu sto se događa kada nema svjetla.

Na kraju, mladić upita:
-Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori:
-Naravno, kao sto sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima
čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima... u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu nista drugo nego zlo.

Na to će student:
-Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje bas kao sto postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.

Profesor je sjeo.

Mladić se zvao Albert Einstein

(http://www.sqtradiometeo.it/images/L'energia%20%20nucleare/einstain%20in%20pregiera.jpg)

 :)
    Drevna kultivacijska priča: Otpustiti varljivu osjećajnost

Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.
Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.
Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.
Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca:
"Tko je ovaj mladić?"
"Moj sin."
"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"
"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?"  
Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga.
"Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio:
"Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."

Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?

Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici:
"Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak."
Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao:
 "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"
Starica je rekla:  
"Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu."  Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.
U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao:
" Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"
"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"  
Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla:
"Oh, moj suprug je mrtav".
Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu:
"Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"
Žena je mirno rekla:  
"Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."  
Nakon što je čuo ovo, nebudist je bio vrlo ljut. On je čak zažalio što je prevalio toliki put da bi čuo takve riječi. On je mislio da će moći pronaći istinu, jer je čuo da su ljudi u Balrampuru najodaniji članovima svoje obitelji. On nije predvidio da su oni tako bešćutni.
Pa ipak, htio se je sresti s Shakyamunijem. Nakon svega, bilo bi zaista šteta vratiti se, a ne sresti Buddhu. Nako što je sreo Shakyamunija, nije ništa pitao. Međutim, Shakyamuni je čitao njegove misli i upitao:
"Zašto si tako tužan?"
Nebudist je rekao:
"Jer se moja nada nije ostvarila. Stvari koje sam susreo su protiv moje volje. Zato sam tužan."
"Tuga ne rješava probleme. Možeš mi jednostavno reći zbog čega si tužan", rekao mu je Shakyamuni suosjećajno.
"Došao sam izdaleka, jer sam saznao da su ljudi u Balrampuru čuli tvoju Dharmu i da su dobri. Međutim kad sam došao, susreo sam se s ovim apsurdnim stvarima ..." Nebudist je ispričao Shakyamuniju priču zemljoradničke obitelji. On smatra da ta obitelj nema nikave ljubavi, da i ne spominje susjećanje. On je mislio da se ove vrste stvari ne trebaju dogoditi u budističkoj zemlji.
Shakyamuni se nasmiješio i rekao mu:
 " Nije nužno tako. Ono što si ti želio čuti i vidjeti bile su stvari unutar principa ljudskog svijeta. Međutim, ponekad Dharma ne mora slijediti ljudsku prirodu. Kultiviranje je pročišćavanje ljudske prirode, podudarajući se s istinom. Obitelj koju si sreo nije bila u krivu u vezi principa. Oni su znali da ne mogu zauvijek zadržati svoja ljudska tijela. Kad osoba umre, svatko glasno plače za njim. Koje dobro to donosi mrtvoj osobi? Osim toga, život ima rođenje i smrt. Sreća pri rođenju i tuga pri smrti su znakovi zbrke koju svjetovni svijet ima prema životu i smrti. Krug života i smrti nikad se ne zaustavlja."
Nako što je čuo Buddhinu poduku, nebudist je iznenada razumio. Od tada se je preobratio na budizam i postao marljiv redovnik.

 :)
           Pogled s one strane...

Mladi par se doselio u ulicu.
Sljedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju susjedu kako širi rublje.

"Kako joj je prljavo rublje..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopće ne zna prati!"

Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao.

Svaki put kada bi susjeda širila rublje, komentar bi bio isti…

Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu,
kada je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto,
rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je naučio?"

Muž joj odgovori:

"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."  

 :)

Čule životinje u šumi da medo ima listu za ubijanje. Svi se uplašili pa napokon uzvikne jelen da to više ne može podnijeti i da ide pitati medu da li je to točno.

"Medo čujem da imaš listu za ubijanje."
"Imam."
"Jesam li ja na toj listi?"
"Jesi."

Sutradan jelena nađu mrtvog.

Drugi se ohrabri vuk i ode medi.

"Medo čujem da imaš listu za ubijanje."
"Imam."
"Jesam li ja na toj listi?"
"Jesi."

Sutradan i vuka nađu mrtvog.

Sljedeći dan se zeko pokupi i ode kod mede.

"Ej medo, jesam li ja na toj tvojoj listi?"
"Jesi zeko."
"A jel bi me mogao brisati sa te liste?"
"Može, nema problema."

Komunikacija je sve.

            (http://www.pregrada.info/slike/novosti/_v/vizita_neverbalna_komunikacija.gif)

Xaxaxa, ovo zadnje je super! :)

Hvala na Nado na prelepim i prepoucnim pricama... :)

 :)  xe xe, fala  :-* deboto san pomislila da nikor više ne čita,  :) gren onda nastavit  :) :) ;)

btw: ;) pa tko je ovde ministrica za obiteljsku skrb (ajme, zaboravih original naslova) pa moran bar nekako brinuti o vama  :laugh: :laugh:  :angel::pop: :geek:

 :)
               DVA BRATA KOJA SU SE VOLJELA

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obiInu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.
Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:
"To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene."
S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.
Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi: "Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?" Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata. Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima.
Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići hram, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu mogli naći svetije mjesto od toga.

 :)                   BANKA SJEĆANJA

Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slijep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena nedavno je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Johns, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo."
"To nema nikakve veze s ovim" odgovorio je.
"Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli...Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovim tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio.
Baš za ovo doba svog života.Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!"


(http://img489.imageshack.us/img489/4821/whitemagicccc5yt.jpg)

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.

 :) Postoji 27 stvari koje ne smijete reći onima koje volite:

"Jesam li ti rekao?;  Ista si kao tvoja majka;  Uvijek si mrzovoljan;  Bulazniš;  Ti si kriv;  Što se to s tobom događa?;  Znaš samo kukati;  Ništa ti ne polazi za rukom;  Tako ti i treba;  Zašto me ne slušaš?;  Budi malo odgovorniji;  Zašto ne misliš svojom glavom?;  Nemoguća si!;  S tobom samo gubim vrijeme;  Tebi je uzalud govoriti jer uporno tjeraš po svome;  Učinit ću kako ja budem htio;  Akoo ti se ne sviđa odlazi;  Sve krivo radiš;  Radiš g..posti!;  Misliš samo na sebe;  Da me stvarno voliš, učinila bi to;  Ti si veliko dijete;  Nemaš svoga stava;  Trebaš sredstva za smirenje;  To je tvoj problem!;  Ja tebe ne razumijem; Moraš li uvijek biti u pravu?
***

                     (http://www.allglittergraphics.com/love_quotes/glitter_graphics/love_quotes_graphics_01.gif)


Postoji 37 stvari koje trebate reći onima koje volite:

"Učinio si pravu stvar;  Divna si;  Bilo je izvrsno;  Danas si prekrasna;  Silno mi nedostaješ;  Hvala ti za sve što si učinila za mene ovih godina; Ti si mi važnija od sviju: od djece, od karijere, od prijatelja, od svega na svijetu;  Sretna sam što sam se udala za tebe;  Ti si moj najbolji prijatelj;  Da se još jednom rodim, tobom bih se oženio;  Danas uživam u tvojoj blizini;  Nedostajala si mi;  Cijeli dan mislim samo na tebe;  Tako je lijepo probuditi se u tvom zagrljaju;  Uvijek ću te voljeti;  Uživam u sjaju tvojih očiju dok se smiješ;  Danas si prekrasna, kao i obično;  Uzdam se u tebe;  Na tebe mogu uvijek računati;  Odmaraš me;  Ponosan sam kad sam u tvome društvu;  Žao mi je; Pogriješio sam;  Što bi ti radije?;  Što planiraš?;  Samo da te malo čujem;  Ti si posebna;  Ne mogu zamisliti život bez tebe;  Htio bih biti bolji prema tebi;  U čemu ti mogu pomoći;  Pomoli se za mene; Danas sam molio za tebe;  Kad smo zajedno, svaki je tenutak dragocjen;  Hvala ti za tvoju ljubav;  Hvala ti što me prihvaćaš takvog kakav jesam;  Hvala što si uz mene;  Svaki dan proveden s tobom je lijep."

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi.
Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost."
Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. "Hej", vikao je na učenika. "Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo."
Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh. "Zašto se smiješ kad te vrijeđam?" upita mudrac.
"Zato", reče učenik, "jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!"
"Uđi u grad," reče mu mudrac. "Tvoj je!"

Nadam se da ovo već nije neko postavio...


Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na
Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se
svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je
pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i
Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i
zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako
ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg
Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za
jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti
Na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu
oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila
bijesna, ugledala je ružičnjak.
Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala
slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje
god ide.

POSEBNA PRICA
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je
svaki dan imao
mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov
krevet je stajao
uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se
upoznali
i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu,
gdje su bili
u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao
drugome
muškarcu stvari koje je vidio vani. Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za
te
jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama
vanjskoga
svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se
igrali u vodi, a
mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz
cvijeće
svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se
vidjela
svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je
prijatelj na
drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je
muškarac
uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj
nije čuo
tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla
tijelo muškarca
koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je
tijelo odnijelo
van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor.
Sestra mu
je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila
samog. Uz
veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski
svijet. Konačno je
imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda
prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo
opisivao stvari
u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid
koji je stajao
ispred prozora. Reče: "A, možda je htio usrećiti vas?"

Epilog : Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete.
Podijeljena
tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati
bogatim
tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcem.

Danas je dar, zato se zove sadašnjost.



(http://i33.tinypic.com/mt8l55.jpg)

 :) olla, a ja mislila nema te ;) - svaka čast, KMMN  :-*

 :)     Vrabac kod psihijatra

"Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta.
"Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje.
"Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći."
"Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?"
Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora.
 "Zovem se Franjo. Moja majka je vrlo poštovala sv. Franju Asiškog, zato mi je dala to ime. Ona je bila vrabica sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan."
"Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor.
"Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje:" Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o nekom čovjeku koji je rekao: Nebeski Otac nam uvijek daje dovoljno za jesti i mi se ne trebamo brinuti. I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio jer sam znao da Otac brine o meni. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali Franjo utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?"

Prođe duži moment šutnje.
"Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim."
"Zavidite?! Meni?!", upita Franjo.
"Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Moram vam iskreno reći da nije za nas ljude jednostavno imati povjerenja u jednog Oca. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda Franju preko ruba svojih naočala, a Franjo spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima.
"Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni.
"Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca Franju do vrata.

Sviđa mi se poenta...lijepa pričica, zaista!

BLATNJAVI PUT

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvek padala.
Idući putem, sretoše lijepu devojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla prijeći raskršće.
"Dođi, devojko", reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše do hrama u kome su trebali prespavati. Tada se više nije mogao suzdržati. "Mi svećenici ne prilazimo blizu ženama", reče Tanzanu, "posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si to učinio?"
"Ja sam devojku ostavio tamo", reče Tanzan. "Da li je ti još uvek nosiš?"

Priča o četvorici

 
Bila jednom četvorica: Svatko, Netko, Bilo tko i Nitko. Trebalo je obaviti važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti.
 
Netko se zbog toga naljutio, jer je to bio posao za Svakoga.
 
Svatko je opet mislio da bi ga Bilo tko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti.
 
Na kraju je Svatko krivio Nekoga, jer Nitko nije učinio ono što je mogao obaviti Bilo tko.

 :) eo jedna malo drugačija ;)

Dvije časne sestre!

Dvije časne sestre odlučiše napustiti samostan i krenuše prodavati kekse.
Jedna od njih bijaše poznata kao sestra Matematika (SM), a druga kao sestra Logika (SL).

Noć je počela padati i one su bile još daleko od svog samostana.

SL: Jesi li primijetila da nas posljednjih pola sata prati jedan muškarac?

SM: Da, pitam se šta hoće...

SL: To je logično: Hoće nas silovati.

SM: Oh ne! Sustići će nas za najmanje 15 minuta. Šta ćemo učiniti?

SL: Jedina logične reakcija je da koračamo brže.

Časne sestre ubrzaše korak....

SM: Ne pomaže!

SL: Naravno da ne pomaže. I on je učinio ono što je logično: ubrzao je.

SM:  Šta bismo mogle učiniti? Stići će nas za minutu..

SL: Jedina logična stvar je da se podijelimo. Ti odi onim putem, a ja ću ovim. Ne može slijediti obje.

Muškarac se odluči za sestru Logiku.

Sestra Matematika se domogne samostana i uznemiri se jer sestra Logika nikako da stigne.

Konačno stigne i sestra Logika.

SM: Hvala Bogu da si stigla. Pričaj šta se dogodilo!

SL: Jedina logična stvar. Muškarac nije mogao slijediti obje, pa je slijedio mene.

SM I šta se dogodilo?

SL: Jedina logična stvar počela sam trčati najbrže što sam mogla

SM: I onda?

SL: Jedina logična stvar: I on je počeo trčati najbrže što je mogao

SM: I onda?

SL: Jedina logična stvar! Sustigao me je!

SM: OH ne! I šta si onda napravila?

SL: Jedinu logičnu stvar. Podigla sam mantiju!

SM: Oh ne sestro i šta je on napravio?

SL: Jedinu logičnu stvar. Spustio je hlače

SM: Oh ne! I šta se onda dogodilo?!  :o

(http://image.dnevnik.hr/media/images/original/Oct2007/74135.jpg)

SL: Zar nije logično, sestro? Jedna sestra sa podignutom mantijom može trčati puno brže od muškarca sa spuštenim hlačama!

A vi ste mislili da će to biti jedna prljava priča!  :) :) ;)

 :)  Sretna kći, nesretan sin

Dvije prijateljice susrele su se nakon mnogo godina.

"Reci mi," reče jedna, "što je s tvojim sinom?"

"Moj sin? Jadan dečko!" uzdahne druga. "Kako li se nesretno oženio s djevojkom koja neće ni prstom maknuti u kući. Ona neće kuhati, neće šivati, neće prati suđe ili čistiti kuću. Ona samo spava, ljenčari i čita u krevetu. Jadan dečko mora joj čak doručak nositi u krevet."

"To je strašno. A tvoja kći?"

"Ah - ona je sretnica. Udala se za anđela. On joj ne dopušta da u kući bilo što radi. Posluga kuha, šiva, pere suđe i čisti kuću. A on joj svako jutro donosi doručak u krevet, zamisli! A ona spava koliko god dugo želi, a ostatak dana se odmara i čita u krevetu."

(http://www.poslovnazena.biz/pub/kucni_ins.jpg)

 :)
Blizanci u materici razgovaraju ...

    - Verujes li u zivot posle rodjenja?
    - Naravno, sigurno postoji nesto nakon rodjenja.
    - To je glupost. Nema zivota posle rodjenja. Kako bi taj zivot
uopste izgledao?
     - Ne znam tacno, ali uveren sam da ce biti vise svetla i da
 cemo moci da hodamo i jedemo svojim ustima ...
     - To je potpuna glupost. Znas da je nemoguce trcati i jesti
svojim ustima, za to imamo pupcanu vrpcu. Kazem ti, posle
rodjenja nema zivota .
     - Pupcana vrpca je prekratka. Uveren sam da postoji nesto
posle rodjenja. Nesto sasvim drugacije od ovoga sto zivimo sada.
      - Ali niko se nije vratio odatle. Zivot se posle rodjenja zavrsava.
Osim toga zivot nije nista drugo do postojanje u uskoj i mracnoj okolini.
     - Pa ne znam bas tacno kako izgleda zivot posle rodjenja, ali cemo,
u svakom slucaju sresti nasu mamu. Ona ce zatim brinuti o nama.
     - Mama? Ti verujes u mamu? Pa gde bi, po tvome misljenju
ona bila?
     - Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujuci njoj smo zivi, bez nje ne bi
uopste postojali.
     - Ne verujem. Mamu nisam nikada video, zato je jasno da ne
postoji.
     - Da, moguce je, ali ponekad, kad smo potpuno mirni, mozemo je
cuti kako peva i miluje nas svet. Znas, uveren sam da zivot posle
rodjenja zapravo tek zapocinje...

(http://img225.imageshack.us/img225/3518/picture8359ud.jpg)

heh ova mi se jako svidjela...ne mogu da se sjetim dali sam je pročitala već ovdje....


Pogled s one strane...
Mladi par se doselio u ulicu.
Sljedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju susjedu kako širi rublje.

"Kako joj je prljavo rublje..." – rekla je.
"Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopće ne zna prati!"

Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao.

Svaki put kada bi susjeda širila rublje, komentar bi bio isti…

Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu,
kada je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto,
rekla je mužu:
"Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je naučio?"

Muž joj odgovori:

"Niko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore. .."
 
 


 ::) :travka:

http://cesarica.net/slike/dokumenti/zivotna_lekcija.pps
http://cesarica.net/slike/dokumenti/Prastanje%20i%20ljubav.pps

 :)
      "Živčano dijete"

Mala Marija je bila na obali sa svojom majkom.
"Mama, mogu li se igrati u pijesku?"
"Ne, Zlato. Uprljat ćeš svoje čiste haljinice."
"Mogu li gacati po vodi?"
"Ne. Smočit ćeš se i prehladiti."
"A mogu li se igrati s drugom djecom?"
"Ne. Izgubit ćeš se među njima."
"Mama, kupi mi sladoled."
"Ne. On je loš za tvoje grlo."
Mala Marija je počela plakati.
Majka se okrene prema ženi koja je stajala blizu nje i reče: "Za Boga miloga! Jeste li ikada vidjeli tako živčano dijete?"

 :)  Na prodaju je sjeme, ne plod

Neka je žena sanjala da je ušla u veliku trgovinu i tu je, na svoje iznenađenje, našla Boga za pultom.
"Što prodaješ?" upitala je.
"Sve što ti srce želi" odgovori Bog.
Žena je jedva vjerovala što je čula i odluči tražiti ono najbolje što si ljudsko srce poželjeti može.
"Hoću mir za dušu, i ljubav, i sreću, i mudrost, i slobodu od straha", reče. Potom, nakon kratkog razmišljanja, doda: "Ne samo za mene. Za svakoga na svijetu."
Bog se smijao. "Mislim da si me krivo shvatila, draga moja", reče Bog. "Ovdje ne prodajemo plodove. Samo sjeme."

(http://www.twb.hr/500/ducan01.jpg)

 :)   Orao

Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima.
Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.
Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.
Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.
"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.
                                     (http://biojednom.blog.hr/slike/1620562612.jpg)

 :)                    Rabin koji pleše

  Židovi jednog gradića u Rusiji željno su očekivali dolazak rabina. Bit će to rijedak događaj i zato su proveli mnogo vremena pripremajući pitanja koja će postaviti svetom čovjeku.
Kad je konačno stigao i oni se susreli u mjesnoj dvorani, mogao je osjetiti napetost u zraku s kojom su svi očekivali odgovore koje ima za njih.
Najprije nije ništa rekao; jednostavno ih je gledao u oči i počeo mumljati jednu nezaboravnu melodiju. Uskoro su svi počeli mumljati. Počeo je pjevati, a ostali su pjevali s njime. Zibao se i plesao svečanim, odmjerenim korakom. Ljudi su ga slijedili. Uskoro su bili toliko zaokupljeni plesom, toliko uronjeni u pokrete, da su zaboravili sve drugo; u toj skupini ljudi svaki je sudionik postao cjelovita osoba, bio je izliječen od rascjepkanosti koja ga je odvraćala od Istine.
Ples je potrajao skoro sat vremena. Kad je nestalo nutarnje napetosti, svi su, u tihom miru koji je vladao dvoranom, sjeli. Tada je rabin izgovorio jedine riječi te večeri: "Nadam se da sam odgovorio na sva vaša pitanja."

Hasidska priča
(http://biojednom.blog.hr/slike/1620548751.jpg)

 :)    Pusti tu granu!

Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba iznad i kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovarao.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"

(http://biojednom.blog.hr/slike/1620556092.jpg)

Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.

 :)        Buket cvijeća

Prvi cvijet: budi kao pčela koja sliječe na lijepo i mirisno cviječe!

 
Drugi cvijet: ti nemaš vremena da bi pratila tuđe greške i nedostatke!

 
Treći cvijet: ako je Bog s tobom, pa koga se onda bojiš? A ako je Bog protiv tebe, pa od koga onda pomoć ocekuješ?

 
Četvrti cvijet: zavist je vatra koja jede zdravo tijelo, a ljubomora koja prelazi granice je vatra koju ništa ne može ugasiti!

 
Peticvijet: ako se nisi pripremila za danas kako ceš biti spremna za sutra?

 
Šesti cvijet: mirno se povuci sa sijela od kojeg nemaš nikakve koristi!

 
Sedmi cvijet: neka tvoje ponašanje bude ljepše od najmirisnijeg cvijeta!

 
Osmi cvijet: budi dobra prema drugima - tako ćeš biti najsretnija na svijetu!

 
Deveti cvijet: ostavi stvorenja Stvoritelju, zavidnike ostavi smrti, a neprijatelja zaboravu!

 
Deseti cvijet: sladak okus harama poslije će biti samo gorčina, žaljenje i kajanje!

(http://www4.slikomat.com/08/0510/oaw-HWE-16.jpg)

Ono što vrijedi od tvog života je sreća, radost, zadovoljstvo, smiraj i satisfakcija. Lakomislenost i uzrujanost nisu nipošto dio tvog života. To je protiv tvog zdravlja i ljepote. Budi uvjek zadovoljna, sretna onim što ti je suđeno, vjeruj u određenje, budi optimista u vezi budućnosti, neka ti sjenka bude poput leptira, budi vedra, ne vezuj se za stvari, leti sa cvijeta na cvijet, sa brežuljka na brežulja, od vrta do vrta, …

Budi kao pčela koja uzima i daje slatko – kada sleti na drvo, ne slomi ga; siše nektar, a ne ubada; daje med, a negrize; leti s ljubavlju i slijeće s ljubavlju. Njeno zujanje je radosno, a zamoranje zadovoljno kao da je s nebesa sišla i sa budućeg svijeta sletjela.

hope...priče su divne...ti si divna... :angel:

 :) hvala alissa,  :ajoj: i ti si pravi  :angel: , a pored priča ti,  super je i ono "Upozorenje"

al', aj - tebe je red  :geek:  :angel:

 :)  :mislim: - nema KMMN vrimena, pa ću opet ja:

          Priča o zidu i bršljanu

       Trebao je to biti pravi primjer simbioze.
Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću?
Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta?
       Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću.....

       Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....

      S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći.

     Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....

      Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.

(http://www.njuskalo.hr/images/image/_4705d36042b0f.jpg)

I srce je poput zida.
Ono traži svoje prijatelje.
Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....

Kako je dobra priča... :o ::) Divno Nado. :angel:

Zen slažem se s tobom ova priča je stvarno divna...



woooow hvala Nado...evo sada sam tu iii...ide jedna pričica  ;) ;)
 :rose:

ova me priča baš ... dirnula... :)

Bio sam siguran da ćeš doći
 "Moj se prijatelj nije vratio s bojišnice, gospodine. Molim dopuštenje da idem po njega."
"Dopuštenje se odbija", reče časnik. "Ne želim izložiti opasnosti tvoj život za čovjeka koji je vjerojatno mrtav."
Svejedno, vojnik je otišao i, uru kasnije, vratio se natrag, smrtno ranjen, noseći mrtvo tijelo svog prijatelja.
Časnik je bio bjesan. "Rekao sam ti da je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Reci, je li se isplatilo ići tamo po truplo?"
Umirući vojnik odgovori: "Oh, da, gospodine. Kad sam došao do njega, bio je živ. I rekao mi je: 'Jack, znao sam da ćeš doći'."


(http://i35.tinypic.com/1z3se53.jpg)

Zatvorenik i mrav
 Neki je zatvorenik godinama živio u samici. Nikoga nije vidio i ni s kim nije razgovarao. Hranu su mu davali kroz otvor na zidu.
Jednog je dana mrav ušao u njegovu ćeliju. Čovjek je s udivljenjem promatrao kad ga je opazio kako ide po sobi. Uzeo ga je na dlan svoje ruke da ga bolje promotri, dao mu je jednu ili dvije mrvice, a noću ga je čuvao pod limenom čašom.
Jednog mu je dana iznenada sinulo da mu je trebalo deset dugih godina života u samici da bi otvorio oči i ugledao ljepotu jednog mrava.


(http://i33.tinypic.com/oavs00.jpg)

Kad je brat Bruno jedne noći molio, rastresalo ga je kreketanje žabe rikače. Svi njegovi napori da se ne obazire na taj zvuk bili su uzaludni, i zato je sa svog prozora viknuo: "Tišina! Ja molim."
Budući da je brat Bruno bio svet čovjek, njegova je zapovijed bila odmah ispunjena. Svako je živo biće zašutjelo da bi tako stvorilo šutnju koja pomaže molitvi.
Sada je pak drugi glas dopirao u Brunovu molitvu - nutarnji glas koji mu reče: "Možda se Bogu sviđa kreketanje one žabe isto toliko koliko i pjevanje tvojih psalama." "Što se to može Božjim ušima sviđati u kreketanju jedne žabe?" - bio je prezirni Brunov odgovor. Ali glas se nije predao: "Što misliš, zašto je Bog izumio zvuk?"
Bruno je odlučio pronaći odgovor na pitanje: zašto. Naslonio se na prozor i zapovjedio: "Pjevajte!" Odmjereno kreketanje žabe rikače ispunilo je zrak uz komičnu pratnju svih žaba u blizini. Kako je Bruno slušao te zvukove, više mu nisu smetali, jer je otkrio da oni obogaćuju šutnju noći ako im se ne odupire.
S tim otkrićem Brunovo je srce postalo sukladno sa svemirom, i prvi put u svom životu razumio je smisao molitve.

(http://i33.tinypic.com/2unzu6r.jpg)

 :)  POSEBNA MAMA

Zamišljam si Boga kako leti iznad zemlje i s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik; Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica; i tako dalje.
Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smješkom:
-   Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju.
-   Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!
-   Upravo zbog toga - kaže Bog sa smješkom - mogu li jednom djetetu sa teškoćama u razvoju dati mamu koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno.
-   Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?
-   Ja ne želim da ga ima odveć, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kada prođu poočetni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Ima smisao za samostalnost i neovisnost koji su u majke tolika rijetkost. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako.
-   Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe!
-   Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma.
-   Kako egoizma? Pa zar je to vrlina?
-   Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene.
-   A njezin svetac zaštitnik?
-   Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog.

(http://i210.photobucket.com/albums/bb218/commentsjunkie/familycomments/mother/mother9_JC.gif)

Phil Bosmans   
   
   Sreću ne možeš kupiti
   
    
   Sreća je nenaplativa. Mnogi ljudi su nesretni jer misle da sreću mogu kupiti. S mnogo novca možeš nagomilati izvanjsko bogatstvo, ali ono ne može ozdraviti nutarnju prazninu ni stišati veliku čežnju. Sreću ne možeš kupiti. Nasreću!
 
Novcem sebi stvaramo samo prividnu sreću. Tako se nikad nećemo osloboditi svoga nezadovoljstva. Novac je potreban da živimo životom dostojnim čovjeka. Ali novcem ne možeš načiniti sreću, novac čak može postati najvećom zaprekom našoj sreći.
Tko želi postati sretan,
mora za to platiti cijenu.
Cijena naše sreće jest:
Moramo dati sebe.
Ni više ni manje od toga.
Dati sama sebe to se ne smije dogoditi iz prikrivene potrebe za uvažavanjem. Dati sama sebe, to nije nikakvo grčevito samožrtvovanje. Dati sama sebe moguće je jedino u potpunoj slobodi, po mogućnosti radosno i uvijek iz ljubavi. I tada je moja sreća odjednom tu: kao sjena moje ljubavi.
Moja najveća želja:
usrećivati ljude.
Sreća koja meni nedostaje
jest sreća drugih.

SAN

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dole i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi imali nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je sjedila ispod njega. Nako izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče: „Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova bijeli i crn pretstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrieme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“


(http://i37.tinypic.com/2ym92jp.png)

 :) super, dobili smo još jednoga člana za postavljanje priča; hvala svetlosti! :cmok:


Mladi stručnjak

Negdje 1930-tih godina jedan proizvodni koncern u SAD-u poslao je stroj u Japan.
Mjesec dana kasnije poduzeće je primilo brzojav:
STROJ NE RADI. POŠALJITE ČOVJEKA DA GA SREDI.
Kompanija je poslala svog čovjeka u Japan. I prije nego što je imao prigodu da ispita stroj, kompanija je primila drugi brzojav:
ČOVJEK JE PREMLAD. POŠALJITE NEKOG STARIJEGA.
Kompanija je odgovorila:
BOLJE DA GA ISKORISTITE. ON JE IZMISLIO STROJ.

                              (http://img.youtube.com/vi/4mGjqdZrGz4/0.jpg)

Baš sada

Bas sada je neko vrlo ponosan na tebe
neko misli na tebe
neko brine za tebe
nekome nedostajes
neko zeli razgovarati s tobom
neko zeli da nemas problema
neko ti je zahvalan za pomoc
neko te zeli drzati za ruku
neko ti zeli da sve bude dobro
neko zeli da si srecna
neko zeli da ga pronades
neko slavi tvoj uspeh
neko ti zeli pokloniti nesto
neko veruje da si ti njegov poklon
neko te voli
neko se divi tvojoj snazi
neko misli na tebe i smeska ti se
nekome si  potrebna .

JEDNA MALA PRICA
   
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.
Posto je trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze proslo.
Kupila je knjigu i paketic keksa. Sjela je u cekaonicu VIP kako je nitko ne bi  uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine.
Kad je pocela uzamati keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi citati.U sebi je pomislila : ”Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila...” Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se ni na sto, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su  tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli : ”Bas me interesira sto ce sad uraditi!!!”.
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
”Ovo je zaista previse”, pomisli zena sokirana. Uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je  prosao bijes, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga kako bi izbjegla druge neprijatne dogadjaje.
Zatvori knjigu, otvori torbu da stavi u nju knjigu, ali ugleda paketic keksa jos uvijek netaknut. Zasramila se, shvati da je keks, isti kao njen, bio gospodinov koji je
sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom. Totalno suprotno od nje. A ona se cak osjecala povrijedjena i preponosna.
 
ZAKLJUCAK:
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali? Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ s paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
  - Kamen kad je bacen;
  - Rijec nakon sto je recena;
  - Mogucnost nakon sto je izgubljena;
  - Vrijeme kad je proslo;
  - Ljubav koja je prezrena.
 

" Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio duhovnom učitelju:
- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!
Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode. Dok se pepeo miješao s vodom reče:
- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnjela.
Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more.
More nije potamnjelo, dapače, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.
- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika -
- svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."

NAUCILA SAM...
DA JE VAZNIJE BITI LJUBAZAN NEGO BITI U PRAVU.
NAUCILA SAM...
DA JE PONEKAD SVE STO JE NEKOME POTREBNO,
NECIJA RUKA ZA DRZANJE I SRCE ZA RAZUMEVANJE.
NAUCILA SAM...
DA UVEK MOZES ZA NEKOGA MOLITI, KAD SAM NEMA SNAGE
DA SEBI POMOGNE NA DRUGI NACIN.
NAUCILA SAM...
DA MALI SVAKODNEVNI DOGADJAJI CINE ZIVOT SPEKTAKULARNIM.
NAUCILA SAM...
DA JE ISPOD SVACIJEG TVRDOG OKLOPA NEKO KO ZELI DA JE
CENJEN I VOLJEN.
NAUCILA SAM...
DA LJUBAV, A NE VREME, LECI SVE RANE.
NAUCILA SAM...
DA SVAKO KOGA SRETNES, ZASLUZUJE DA GA POZDRAVIS SA OSMEHOM.
NAUCILA SAM...
DA NIKO NIJE SAVRSEN, DOK SE NE ZALJUBIS U NJEGA.
NAUCILA SAM...
DA JE ZIVOT TVRD I ZAHTEVAN, ALI DA SAM JA ZILAVIJA I IZDRZLJIVIJA.
NAUCILA SAM...
DA JE OSMEH JEFTIN NACIN DA POPRAVIS SVOJ IZGLED.

KAD PRESTAJE NOC

Neki stari ucitelj  upita jednom prilikom svoje ucenike po cemu bi se mogao razaznati trenutak kada prestaje noc i zapocinje dan.
"Da to nije trenutak kad naucimo  razlikovati psa od ovce?"
"Ne", rece ucitelj.
"Kad možemo razlikovati stablo kokosa  od stabla smokve?"
"Ne",opet æe ucitelj.
"Pa kad onda?" pitali su ucenici. Ucitelj  im odgovori:
"To je trenutak kada posmatrajuci  lice bilo kog coveka, u njemu prepoznaš svoga brata ili sestru. Sve do tada u tvom srcu vlada noc."

TISINA


Neki covek je došao monahu na razgovor.
Upita ga:"Šta uopste nauciš od tog života u neprestanoj tisini?"
Monah je upravo grabio vodu iz bunara, pa rece svom posetiocu:"Zaviri u bunar! Šta vidiš?"
Covek pogleda i odgovori:"Ne vidim ništa".
Nakon nekog vremena monah, koji je stajao savršeno miran rece:"Pogledaj sada! Šta vidiš u bunaru?"
Covjek posluša i odvrati:"Vidim sebe, odraz svog lika u vodi."
Monah rece:"Vidiš, kad bacim kofu, voda se uzburka, a sad je sasvim mirna. Tako ti je i sa tisinom: covek vidi sebe!"

KOJE RECI

Koje reci treba reci da bi se drugi radovali?
Koje reci treba reci da bi drugi bili sretni?
Treba li reci "prijateljstvo" ili rec "sloga"?
Možda treba reci i "sloboda"?
Treba li drugoga uzeti za ruku?
Koje reci treba reci da bi se darovala ljubav?
Koje reci treba reci da bi se darovala nežnost?
Treba li reci "volim te"? Treba li to uvek govoriti?
Treba li reci rec "deca"?
Ili te treba uzeti za ruku?
Koje reci treba izreci? Koje reci?
A šta   ako ništa ne kažem, ako cutim?
Ako te jednostavno gledam i nasmešim ti se.
Tada ce moja ruka sama od sebe uzeti tvoju ruku
i ti ceš sve te reci cuti u mojoj tisini..

NACRTACU TI DUGU
 
Nacrtacu ti dugu kao dar od mene
   Skini je sa neba da je ceo svet vidi,   
Sa bojama ljubavi prekricu tvoje strahove,
Nezno, cetkicom, osusicu ti suze…
                                         Nacrtacu ti dugu sa dubokim osecanjima,
Moj potez ce biti nezan,
A moj dodir mozes zadrzati. Na paleti reci
Ja cu zamesati reci pune boja
Sa porukama sjajnim.
Nacrtacu ti dugu crveno, plavo I zlatno koja izgleda
Kao ruke ljubavi spremne da zagrle.
Nacrtacu ti dugu, most do mog srca, tako da usamljenost I bol mogu odvojiti.
Samo pogledaj u nebo kada dodjes do kraja puta…
Nacrtao sam dugu za tebe moj prijatelju. Isus.

Desiderata
Tekst pronađen u staroj crkvi svetog Pavla u Baltimoru, iz 1682. god.
Idi smireno kroz buku i užurbanost i seti se mira koji se može naći u tišini. Koliko je moguće, budi u dobrim odnosima sa svim ljudima.Govori svoju istinu smireno i jasno i slušaj druge, čak i glupe i neuke; i oni imaju svoju priču. Izbjegavaj bučne i nasilne osobe - one su teret duhu. Ako upoređuješ sebe s drugima, možeš postati ogorčen ili ponosan; jer uvek će biti većih ili manjih od tebe. Raduj se svojim dostignućima i svojim planovima.

Održi zanos za svoj licni  poziv,ma koliko on skroman bio - to je pravo blago u promenljivim vremenima. Budi obazriv u svojim poslovima; jer svet je pun prevara. Ali neka te to ne omete da vidiš vrlinu ukoliko je ima. Mnogi ljudi teže za visokim idealima i svuda je život pun heroizma.
Budi ono što jesi - budi svoj. Pogotovo nemoj glumiti ljubav. A nemoj ni biti podrugljiv prema ljubavi, jer uprkos ogorčenosti i razočarenjima, ona je večna, iznova niče kao trava. Spokojno primi iskustvo godina, skladno napuštajući stvari iz mladosti. Gaji duhovnu snagu da te štiti od iznenadne nesreće. Ali nemoj sam sebe žalostiti izmišljanjima. Mnoga strahovanja nastaju od umora i usamljenosti. Osim održavanja zdrave stege, budi blag prema sebi.

Ti si dete svemira, ništa manje što je to drveće i zvijezde. Imaš pravo biti ovde. I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje - svemir se razvija kako treba. Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako ga zamišljaš, i bez obzira kakav ti je posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši. Pored sve prljavštine i jadikovanja i porušenih snova - ovo je ipak divan svijet. Budi pažljiv.

Teži da budeš sretan

DesideratA

[/color][/b]

 :)          Nesreća

"Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
"Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem."
I zaključio: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."

                                                       (http://img145.imageshack.us/img145/502/4xli5awnt4ih6.jpg)

Usporedba o molitvi

Jednog nedeljnog jutra je sedmoro ljudi krenulo u crkvu da razgovara sa Bogom. Prvi je bio blagajnik, drugi vođa mladih, treći dirigent crkvenog hora, a četvrti - pastor crkve. Bila im se pridružila još i domaćica, jedan školarac. Sedmu osobu niko nije poznavao.

 
Blagajnik je stigao prvi. Pognuvši glavi, molio se ovako: "Dobri Gospode, hvala ti što si upravio moje korake da dođem u tvoj dom. (Gde li sam stavio izveštaj o stanju blagajne? O, pa da, u pesmarici je. Joj, što sam se uplašio!!).

Hvala ti, Oče, što mogu da budem ovde. (Ne znam odakle da nabavimo pare za orgulje? I taj dirigent! Zar je baš sada morao da predlaže ovu nabavku, a zna koliko su ljudi škrti u davanju dobrovoljnih priloga!)
Oče, blagoslovi svojom milošću ovu nedelju. (Jao, šta će reći braća i sestre kada čuju koliki su bili troškovi. Ne smem ni da pomislim na njih!).
Gospode Isuse, usliši moju molitvu." Amen.

Pošto je stigao vođa mladih, progovori Bogu ovako: "Isuse Hriste, dajem ti hvalu što mogu da budem ovde. Hvala ti što ne moram da budem u nekom kafiću, diskaću ili na ulici kao mnogi drugi mladi.

Hvala ti što nisam kao moji školski drugovi i kolege koji uzaludno traće svoje godine i upropašćuju jedni druge nazovi ljubavlju.
Gospode, daj da izdržim u ovom uzbudljivom životnom dobu i da ostanem sa tobom." Amen.

Stigao je i dirigent crkvenog hora. Pomoli se ovako:

"Hvala ti, Bože, što si me tako izobilno blagoslovio. Što ti, osim desetka, mogu dati i svoj talenat. Gospode, pokreni srca zajednice da se skupi novac za kupovinu orgulja. Omekšaj srce blagajnika da podrži ovo uzvišeno nastojanje.
Usliši moju molitvu. Gospode, budi proslavljen." Amen.

Seo je i pastor u prvi red. Molio se Gospodu ovako: "Dragi Gospode, molim te danas za čudo da se na današnjem bogosluženju pojavi i blagajnik, ili dirigent. Molim te, nemoj me izneveriti. (Ako ne podržim dirigenta, gotov sam. Nahuškaće svakoga protiv mene.) Gospode, vidiš i sam u kakvu bezizlaznu situaciju sam dospeo. (Ako uvredim dirigenta, možda će čak da ode u neku drugu zajednicu.) Vidiš i sam koliko je osetljiv. (Samo kada bih znao šta da uradim. Ne znam! Šta da radim? Ne znam. Ne znam. Ne znam...)
Bože, pomagaj!" Amen.

Domaćica, čim je pognula glavu, zaspala je. Probudila se tek kada je usledio poziv: "Ustanimo na molitvu. Neka predmet naše molitve bude slavljenje i zahvaljivanje!"

Školarac je pritisnuo čelo o naslon klupe, klatio nogama, ali istovremeno škiljio u stranu: Da li je stigao Jovo? Kladim se da je zaboravio da donese onu skalameriju. Toliko je zaboravan da se čovek uopšte ne može osloniti na njega. Uh, već je stigla i baka Irena. Valjda neće ona održati biblijski čas! Ne mogu da smislim način njenog izlaganja."

Uspravio se uzvišenog izraza lica, kao da je tek završio najpobožniju molitvu.

A sedmi posetilac ? Njega niko nije poznavao, mada su ga neki videli u ranim jutarnjim satima kada su išli na posao. On se molio ovako:

"Gospode, daj da se u meni stvori mir i tišina. Ukroti moje misli. Daj mi koncentraciju i pažnju da slušam propoved do kraja.
Pomozi mi da shvatim poruku kako bih znao šta mi je činiti sutra i da budem izmenjen, drugačiji nego pre.
Budi mi milostiv i milosrdan kako bih postao tvoj bolji učenik.
Očisti me i ispravi moje nedostatke kako bih bolje da ti služim.
Ne daj da se bavim tuđim greškama, već svojima, jer, zaista, imaš još puno toga da ispraviš u meni.
Saslušaj moju molitvu radi Isusove zasluge i u Njegovo ime." Amen.

Nakon završetka bogosluženja, crkvena sala se praznila i svi su polako krenuli kući.

 
Da vam odam tajnu. Za razliku od ostalih, samo se ovaj poslednji, nepoznati čovek, vratio kući očišćenog srca. Jer svako, ko sam sebe uzvisuje, će biti užasno ponižen. Međutim, onaj koji sebe ne smatra većim no što u biti jeste, njega Bog ne zaboravlja (Luka 18:14). U pravo vreme će pred svima da ga nagradi (Matej 6:6).

Divno, Crnokosa...jako jep tekst i istina. :)
Hope, hvala za tvoj post... Zaista je tako, samo sto malo ljudi prepozna mogucnost jacanja (u) kroz nevolju. Treba dici pogled ka nebu i izdici se iznad problema verom, tada se sigurno jaca.  Divno . :prijatelj:

STABLO I CVET

U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.

(http://i37.tinypic.com/hx6p07.jpg)

Nemam reči Alisice... Predivno. :cmok:  :rose:

 :) :) :) hvala Zen!

Neka se žena nalazila u smrtnoj borbi. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.
"Tko si ti?" upita je Glas.
"Ja sam gradonačelnikova žena", odgovori ona.
"Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti."
"Ja sam majka četvero djece."
"Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti."
"Ja sam učiteljica."
"Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti."
Tako je išlo dalje. Bez obzira što bi odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanje: "Tko si ti?"
"Ja sam kršćanka."
"Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti."
"Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebnom."
"Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti."
Očito, propala je na ispitu i bila je vraćena na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je ona. U tom je bila sva razlika.

Savrsena ljubav iskljucuje strah.
Tamo gdje postoji ljubav ne postoje zahtjevi, ocekivanja, zavisnost.
Ja ne trazim da me ucinis srecnom; moja sreca ne zavisi od tebe.
Ako moras da me napustis nece mi biti zao samé sebe;
izuzetno mi prija tvoje drustvo, ali ja se ne vezujem za tebe.
Ja uzivam u tvom drustvu na temelju nezavisnosti -
ne uzivam ja u tebi, to je nesto vece i od tebe i od mene, nesto sto sam otkrila, neka vrsta simfonije
, neka vrsta orkestra svira u tvom prisustvu.
Ali kad odes od mene, orkestar ne prestaje da svira.
To je orkestar sirokog repertoara i nikad ne prestaje da svira.

(http://i37.tinypic.com/1zv3h41.jpg)

Ova prva priča... Je već puno duboka.. Kao Zen koani.:angel:

A ova druga... To je nešto lično.. Tvoje Alisice? Baš sam se zamislio.. ::)

Ovo nisu reči nepoznatog autora, već mog Učitelja, ali smatrao sam da je ova predivna tema zaslužila da se i ovaj tekst pojavi ovde.. Moja Alisa je počela sa pisanjem o ljubavi, a ja nastavljam...


 

                                                                 —Maharishi

Zeeenn...divno!!

 :) olla, kako su se počeli nizat prekrasni postovi ovdje,  :o  :rose: :kolo: :rose:
 :) fenomenalno je otvorit ove stranice i pročitat bar jedan post svakodnevno  :)  :prijatelj:

u prilog tome ide i ovaj kviz:



1. Navedi imena pet najbogatijih ljudi na svijetu.

2. Navedi imena pet pobjednika Wimbledona.

3. Navedi imena pet misica.

4. Navedi pet imena ljudi koji su osvojili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu.

5. Navedi nekoliko glumaca i glumica dobitnika Oscara.

I... kakav/va si se pokazao/pokazala?

Bit je u tome da nitko od nas ne pamti ni naslovnice novina od jučer. Svi ovi koje si trebao/la nabrojati nisu drugorazredne osobe, već su najbolji od najboljih. No, pljesak umukne. Nagrade izblijede. Postignuća se zaborave. Diplome se zakopaju u grob zajedno sa svojim vlasnicima.

Ali, evo još jednog kviza. Saznaj kako ćeš ga riješiti.

1. Navedi imena nekoliko učitelja ili profesora koje voliš.

2. Navedi imena troje prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo zaista teško.

3. Navedi imena petero ljudi iz svog života koji su te naučili nešto vrijedno.

4. Navedi imena nekoliko ljudi zbog kojih si se osjećao/la posebno i cijenjeno.

5. Navedi imena pet osoba koje vole biti s tobom.

Ovo je bilo lakše, zar ne?

Ljudi koji naprave najviše promjena u tvom životu nisu oni s najviše novca, najviše nagrada ili najviše utjecaja. To su ljudi kojima je stalo do tebe.

'Ne brini što je današnji dan pri kraju, jer u Australiji je već – sutra!'

prelepi postovi zaista.... oceeem jooosh  ;D ;D

 ;) ako je tako Njavice...uživaj!

evo jedna patetična...našla sam na netu...Ljubavna je... po,alo liči na one pričice koje se pišu u spomenar... ::) (šta ću u takvom sam raspoloženju ;) I'm in loooovee... ;D)


BUKET CRVENIH KARANFILA

Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji:
- Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela:
- Da opet sam došla
- Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo.
Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1958.- umro 1977. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Goranovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Goranovim kovčegom.
-Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše.
Goran i Branka su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Goran tu je bila i Branka. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Goran je živio s majkom koja je Branku voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Goran bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Goran na elektronički, a Branka na pravo. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Brankino društvo došao je student treće godine, Nenad. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Branka. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Branka nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Branka je počela popuštati u školi, nije htjela da je Goran čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Nenada. Izbjegavala je Gorana poslije predavanja, Nenad je vozio autom kući. Jednom prilikom Nenad ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Nenada da je vozi kući.
- Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Nenad.
Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Branka se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo.
- Odlazi među nama je sve gotovo - reče Branka.
Bilo joj je neugodno što je Goran vidio sa Nenadom, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Nenada.
Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Goranova mama i rekla da si ti kriva što se Goran razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje.
- Žao mi je Gorana, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju.
Danas je Branka mislila da izgleda kao kraljica, jer Nenad slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci
- Sačekat ću Nenada ovdje.
Na stubištu je srela Goranovu mamu uplakanu i zbunjenu.
– Tebe trebam Branka. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi.
– Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan.
- Prekasno će biti, pođi sada.
U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Gorana.
- Branka, došla si, želio sam da te vidim.
Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda.
- Znaš što Branka ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak.
- Ozdravit ćeš Gorane, ti moraš ozdraviti.
- Branka htio sam da ti kažem nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Branka dolazi na moj grob sve dok se ne udaš.
U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju.


(http://i14.tinypic.com/2hyv58p.jpg)

San
Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvjetova tamo-amo. U snu nije bio svjestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, ljudska osoba ponovno. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?"
 
(http://i34.tinypic.com/2qjhfy9.gif)

super je priča obavezno je pročitajte  :)


(http://i37.tinypic.com/qrnq4g.jpg)

''Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.
''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci, sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj...''

Polagana agonija mu je uništavala dušu.

Sunce je bilo visoko, gotovo okomito, gotovo podne. A onda, zvonik udari svoj
gong, podne se spustilo na grad, nježno ga prigrlilo, nježno ga uspavalo...
Ulice su bile gotovo prazne, jedino što se moglo vidjeti su bile lijene macke
pod sjenama kako se prevrcu i hlade. Bio je vruc dan i Beck je imao osjecaj da
ce se sam asfalt rastopiti. Šetao je uz morsku obalu, polagano, korakom koji je
on zvao ''ljetni tempo''. Nije ni sam znao zašto je sada izvan kuce, znao je
samo da ga je nešto vuklo vani. U glavi mu je prštao zvuk njegovih koraka, u
ocima je vidio sve boje mora. Poceo se vracati prema kuci, jer ionako nije znao
zašto je tu. Prolazio je kraj malene ulicice iz koje se najednom zacu pucanj i
vrisak. Potrcao je da vidi što se dogada bez razmišljanja. Još jedan pucanj.
Metak proleti Becku kroz torzo. Srce mu prestane kucati.

Otvorio je oci. Iznad njega je bio mladic vedra i mlada lica koji mu se
smješkao svojim velikim bijelim zubima. Bio je odjeven u crno i izgledao
prilicno mlado, ali nešto u njegovu pogledu je govorilo da je tu od samog
pocetka vremena.

''Zdravo'', rece mladic Becku, koji ga pogleda zbunjeno i samo lagano i tiho
upita: ''Tko si ti?'' ''O kako sam nepristojan. Ja sam Smrt. Što je, zašto tako
zacuden izraz lica? Ne ocekuješ da izgledam ovako?''

''Tko si ti uistinu?''

''Aaa, nevjernik. Pa bolje da vidiš sam. Pogledaj oko sebe. Gdje si?''

Beck pogleda oko sebe. Više nije bio u ulicici, to je sigurno. Sve oko njega je
bilo bijelo, širilo se u beskonacnost. Od svega toga je odudarao mladic,
odjeven u crno, gutajuci svu bijelinu u svoju tamu.

''Vjeruješ li sada?'' Beck ga samo pogleda, ne znajuci što da kaže.

''Vidiš, danas je tvoj sretan dan. Tebi je zapisano da ceš postati moj
prijatelj, a to znaci da neceš umrijeti nikad. Pa onda prijatelju, vidimo
se!'', uzviknu mladic, i Beck se odjednom probudi u maloj uskoj ulicici.

Drugi covjek je ležao mrtav do njega. Zatim je zacuo vrisak, jak i dug, kako
prolazi kroz njegovu glavu. Glas je bio rezak i parao mu je um. Bio je to
neljudski glas. Zatim je zacuo kako neko vice upomoc. Pogledao je oko sebe. Sve
je bilo crno, samo jedna bijela duga ravna crta ispred njega. Bila je to cesta
u kraj, cesta sa završetkom svih završetaka. Do njega je stajao covjek i molio
ga za pomoc. Ali Beck nje mogao ništa. Bio je potpuno ukocen. Tada, iz tame,
izade poznato mladicevo lice, lice Smrti. Pogleda covjeka do Becka, i samo
lagano prozbori: ''Danas je tvoj kraj...'' Covjeka zahvati grc, i kroz najgori
užas, pred ocima su mu tekle slike života, u ocima su mu tekle suze. Bilo ga je
bolno i gledati. A zatim opet vrisak, još gori od onog prvog. Beck pokuša
pružiti ruke prema njemu, ali ga covjek nije vidio, ni njega ni Smrt. Umirao je
sam, njegove posljednje misli su bile pune užasa.

Beck vec danima nije izlazio iz kuce. Kroz um su mu prolazile slike užasa, onaj
vrisak mu je još parao uši. Nije mogao spavati, jer svaki put kad bi zatvorio
oci, slike bi postale jace.

''Vrijeme je da izadeš. Predugo si zatvoren ovdje. Poludit ceš.''

''Da izadem pa da vidim još jedno umiranje, da vidim kako još netko pati?''

''Zar misliš da neceš vidjeti umiranje ako ostaneš ovdje? Zaboravio si na svoju
staru susjedu. E pa danas je njen kraj.''

''Ne, pocekaj da otidem, stani!'' Bilo je prekasno. Opet se nalazio u tami na
onoj strašnoj cesti, završetku svih završetaka. Kraj njega je stajala stara
žena, vrištala i molila ga za pomoc. Ponovno se pojavi Smrt, vedar i nasmijan,
polako pride staroj ženi i progovori: ''Danas je tvoj kraj...'' Žena padne na
tlo vrišteci iz sveg glasa. Pred ocima su joj sijale slike njenog života, ali
um je samo osjecao agoniju i bol kraja. Više nikog nije vidjela, više ništa za
nju nije postojalo. Samo ništavilo...

Beck pogleda Smrt i kroz zube procijedi: ''Proklet bio!''

''Pazi, moj besmrtni prijatelju koga proklinješ. Ja sam ipak Smrt, ja sam ipak
najgora kletva.'', nasmija se mladic.

''Zašto mi ne vratiš moj život.''

''Ne, ne moj prijatelju, pa da ovako sam skoncaš, da te ništavilo proguta? Ne,
neceš postati poput ostalih smrtnika.''

''Zašto mi ne daš da živim, nego me sada progone slike ove patnje?''

''Patnja zadnjeg casa nije ništa u usporedbi s ništavilom. Besmrtan si i ovo je
mala cijena koju moraš platiti...''

Becku više nisu trebali ni hrana ni pice, kao ni san. Više nije mogao biti u
svom stanu, jer mu se uvijek cinilo da cuje vrisak pokojne susjede. Šetao je
gradom, i tako iz dana u dan. Nije nikad stajao. Kada mu jednog dana na
semaforu velikog križanja, dok je cekao da se upali zeleno, pride Smrt.
''Pogledaj sada ovo!'' Sudar. Dva automobila udare strahovitom brzinom jedan u
drugog, vozaci na licu mjesta poginu. Eksplozija. Vatra se ubrzo proširi na oba
automobila.

Cesta kraja. Dvije duše ne vide jedna drugu, vide samo Becka, traže ga za
pomoc. Pojavi se Smrt, vedrim korakom pride prvo jednom, pa drugom i progovori
svoje cetiri rijeci:''Danas je tvoj kraj...'' Vrisak i agonija dvoje ljudi su
bili neizdrživi. Uskoro je i Beck poceo vrištati. Kroz vrisak mu se prolome
rijeci: '' Kažeš da si mi prijatelj, a muciš me ovako. Ova bol.... Ova bol me
razara!''

''Rekao sam ti, to je mala cijena besmrtnosti i prijateljstva sa mnom.''

''Ne želim biti tvoj prijatelj!''

''Bojim se da to nije tvoja odluka.''

Beck je danima smišljao kako, kako izbjeci Smrt, ali on ga je progonio, on je
znao svaki njegov korak. Beck je sjedio u baru, pio jedno pice za drugim. Ni
opiti se nije mogao. Kad odjednom, poput svijetla, ugleda nju. Izgledala je
predivno. Da su andeli postojali, izgledali bi poput nje. Ali Beck je znao da
andeli ne postoje. Postojala je samo Smrt. Upoznao ju je. Zaljubio se u nju.
Zvala se Memorie i bila mu je nevidljivom sponom vezana za srce.

Dane je poceo provoditi u sreci, sa svojom Memorie, sve dok mu jednog kobnog
dana nije prišao on. Smrt mu se nasmije i polako šapne u uho:''Imaš sat vremena
da se oprostiš od svoje cure. Žao mi je, danas je njen dan.''

Bol presjece Beckovu dušu na pola. Nije mogao izdržati da ostane bez svoje
Memorie.

'' Znaš li kako umiru ljudi?'', upitao je.

''Ne.''

''Umiru polako, sami u agoniji, vrišteci, pateci sami u tišini, nitko ih ne
cuje i ne vidi. Nitko osim mene... Mogu ih vidjeti u njihovom najstrašnijem
satu. Mogu cuti njihove vapaje. Ali im to ne mogu olakšati. To me ubija i
polako nestajem... Ne mogu umrijeti, jer Smrt mi je jedini prijatelj... Žao mi
je malena, danas je i tvoj kraj...''

''O cemu to pricaš?'', upita ga ona svojim mekim glasom, s izrazom cudenja na
licu. Odjednom, njeno srce samo prestane kucati.

Završetak svih završetaka. Memorie je vrištala u boli: ''Pomozi mi, Beck! Spasi
me, ovdje je užasno...'' Beck se nije mogao maknuti, samo su mu suze tekle niz
obraze. Smrt izroni iz mraka, Beck osjeti kako se naježio. Memorie ga više nije
vidjela. ''Danas je tvoj kraj...'', prošaputa Smrt, ali Beck je to cuo kroz
užasnu jeku. Memorie se zgrci na podu. Kroz vrisak je gledala slike svog
života. Beck je gledao s njom. Ali nešto je bilo drukcije s tim sjecanjem,
nešto mu je bilo toliko poznato u njemu. I pritom nije mislio na zajednicke
trenutke sa Memorie, bilo je tu nešto više od toga.

Posljednja slika. U potpunoj tami stoji lik, polako koraca po bijeloj crti
prema beskraju. Beck prepozna lik. Bio je to on, a Memorie njegovo sjecanje.

Znao je što treba uciniti. Polako zakoraci na bijelu crtu, a zatim još jednom.
''Gdje ceš? Ne smiješ tamo!'', uzviknu Smrt, ali ništa ne napravi da ga
zaustavi. Beck je polako koracao kroz beskrajnu tamu, prema svijetlu koje se
pojavilo na kraju puta. Stupio je na svijetlo, stupio je tamo gdje je sve
pocelo. Na jedino mjesto gdje je bio smrtan. I tu, polako umro.

Ponovno se našao na pocetku ceste, ali nije vrištao, nije osjecao bol. Smrt mu
pride, a on mu se nasmije u lice. ''Danas je tvoj kraj...''

''Ne bi rekao. Danas je moj novi pocetak.''

Beck je znao. Nije ga cekalo ništavilo na završetku svih završetaka. Cekao ga
je novi pocetak.

 :) eee, pa ovo prerasta u pravu knjigu  ;)
priča o leptiru mi je sami vrh priča, a koju nadopunjuje i priča o smrti...

-a ova priča o jeziku me vratila u doba djetinjstva kad smo isto tako sami izmišljali riječi da nam roditelji ne bi skužili o čemu pričamo  ;) pa se na kraju i same zapletemo.

woooow Njavice...priča je divna!
Podsjeća me na onu priču o dva druga u bolnici a jedan je bio slijep....ma super!!

 :) ee, pa sad se sjetih da na forumu nemamo pismo indijanskog poglavice bijelom čovjeku koje se smatra ekološkom himnom

Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a, kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:

Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.
Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas.
Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine?
Nestale su.
Gdje je orao?
Nema ga više.
Kraj je života i početak borbe za opstanak.

 :wow: :wow: e čula sam za to famozno pismo...ma super! Nado...svaka čast za ovo!!

Ovo je divno

1. Tražio sam od Boga da mi pošalje svoje prijatelje... On je poslao tebe.

2. Tražio sam od Boga da uzme moju bol. Bog je rekao: Ne! Nije na meni da je uzmem, nego na tebi da je pustiš.

3. Tražio sam od Boga da ucini moje hendikepirano dijete cijelim. Bog je rekao: Ne! Njegov duh je cijeli, tijelo je samo privremeneo.

4. Tražio sam od Boga da mi da strpljenje. Bog je rekao: Ne! Strpljenje je sporedni efekat muka; ono se ne daruje, ono se zaslužuje.

5. Tražio sam od Boga da mi da srecu. Bog je rekao: Ne! Dajem ti blagoslove. Sreca je do tebe.

6. Tražio sam od Boga da me poštedi patnje. Bog je rekao: Ne! Patnja te odvaja od ovozemaljskih briga i dovodi te bliže meni.

7. Tražio sam od Boga da ucini da moj duh raste. Bog je rekao: Ne! Ti moraš da rasteš sam, ali Ja cu te uzgajati- potkresivati da te ucinim plodonosnim.

8. Tražio sam sve stvari da bih mogao uživati život. Bog je rekao: Ne! Ja cu ti dati život da bi mogao uživati u svim stvarima.

9. Tražio sam od Boga da mi pomogne da VOLIM druge onoliko koliko On voli mene.

Bog je rekao..............Ahhh, napokon! Shvatio si suštinu.

stvarno je divno!! hvala!!  :angel: :angel:

 :)     O vjerovanju…


Prije nekoliko godina jedan grad je bio pogođen sušom koja je prilično osakatila usjeve. Kako je suša potrajala, ljudi su se počeli brinuti da neće biti u mogućnosti preživjeti tu godinu.

Gradsko vijeće se sastalo i odlučilo da zatraži od obližnjeg indijanskog plemena da izvedu ples za kišu. Pleme se složilo, plesalo, no suša je trajala i dalje.Vijeće se ponovno sastalo.

Ovaj put su odlučili da zatraže "znanstvenog čudotvorca" da dođe u njihov grad i donese vodu koju trebaju. On je došao sa svojim čudotvornim strojem i raspršio milijune malih kapljica u zrak. Ljudi su pretraživali nebo kako bi pronašli i najmanji trag oblačku, no oblaka nije bilo.

Napokon, vijeće je zatražilo ljude iz grada da se okupe zajedno i mole u najvećoj gradskoj crkvi. Nakon nekoliko sati molitve svi su napustili crkvu tražeći oblake na nebu. Niti jednog oblaka nije bilo. Jedno dijete se okrenulo ka svom ocu i upitalo:

"Tata, jesu li ljudi zaista vjerovali da će nam Bog poslati kišu?"

"Vjerujem da jesu sine" odgovorio je otac.


"A kako to da onda nitko nije ponio kišobran?"

 

Odlicna pouka Hope :). Zaista se i mi jako cesto ovako ponasamo u svojim molitvama...molimo, a ne verujemo da ce se stvarno to i desiti(da je moguce!). Eh, kad bi malo verovali, " pomerali bi planine..." .
Hvala Hope. Ponecu sa sobom ove misli danas... :-* :-* :-*

najezila sam se dok sam chitala ovo...  :'(

ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE

Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.

Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.

Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.

U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.

„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.

Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.

Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.

Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.

Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“

Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“

Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.

Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.

„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“

Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.

Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“

Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.

„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.

Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.

„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“

Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.

Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.

Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.

Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.

Recimo im to dok nije prekasno.

Divno :'( :-* :'(

Njavice, srećo......  :angel:
Ovo je....predivno!! Rasplakala sam se....  :'( :angel:

Jedan čovek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokoš.
Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostareo.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vetru.
Stari orao je zapanjeno gledao uvis. "Šta je to?" pitao je.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, neznajući ko je.

"Nesvesan život nije vredan da bude proživljen. Kada odbacite svoje iluzije i postanete svesni sebe i sveta oko vas, otkrićete svu lepotu života na Zemlji."

Neka se žena nalazila u smrtnoj borbi. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkom stolicom.
"Tko si ti?" upita je Glas.
"Ja sam gradonačelnikova žena", odgovori ona.
"Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti."
"Ja sam majka četvero djece."
"Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti."
"Ja sam učiteljica."
"Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti."
Tako je išlo dalje. Bez obzira što bi odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor na pitanje: "Tko si ti?"
"Ja sam kršćanka."
"Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti."
"Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromahu i potrebnom."
"Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti."
Očito, propala je na ispitu i bila je vraćena na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je ona. U tom je bila sva razlika.

 :)
Za vrijeme građanskog rata u feudalnom Japanu vojska bi često iznenada upala u neko mjesto i preuzela kontrolu. Jednom su svi stanovnici izbjegli iz nekog sela neposredno prije upada vojske - svi osim starog zen majstora.
Radoznao o tom starcu, general osvajačke vojske ode do hrama da ga vidi. Kako nije bio primljen s poniznošću i uvažavanjem na koje je navikao, general planu gnjevom:
 
- Ti budalo! - vikao je, potežući mač. - Zar ne shvaćaš da stojiš pred čovjekom koji te može probosti, a da na trepne!? Usprkos prijetnji majstor ostade miran.

-A ti stojiš pred čovjekom koji može biti proboden, a da ne trepne - mirno odgovori majstor.

Njavice, iako sam znala ovu pricu, opet me dodirnula! Divna pouka!  :-* :-* :-* :angel: :angel: :angel:

Jedna mala priča - nepoznati autor

         Devojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebalo dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu da bi joj vreme brže prošlo.

         Kupila je knjigu i paketić keksa. Sela je u čekaonicu VIP da je niko ne bi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a na sledećoj jedan gospodin koji je čitao novine.
         Kad je ona počela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi da čita knjigu.
Pomislila je : "Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila!"
         Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovek pored nje, ne obazirući se ni na šta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i devojka pomisli: "Bas me interesuje šta će sad uraditi!!!"
         Čovek uze poslednji i podeli ga! "Ovo je zaista previše!" poče da uzdiše šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
         Kada se osećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sela je na mesto gde nije bilo nikoga da bi izbegla neke druge neprijatne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci. U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvek netaknut. Postide se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio gospodinov, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podelio i svoj poslednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja je čak osećala da su joj povređeni ponos i osećanja.

ZAKLJUČAK:
         

       Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali? Pre nego što dođeš do brzopletog zaključka i pre nego što počneš misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!
         

         U životu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:

• Kamen kad je bačen;
• Reč nakon sto je rečena;
• Mogućnost nakon sto je izgubljena;
• Vreme kad je prošlo;
• Ljubav za koju se NE BORI.

 :)
U Chicagu, tri covjeka su bila greskom zatvorena u kamion-hladnjacu. Nisu mogli iznutra otvoriti vrata, niti ih je itko mogao cuti. Znali su da ce se u roku tri sata smrznuti ne uspiju li izaci. Bili su obuceni u laganu ljetnu odjecu i njihove mogucnosti za prezivljavanje bile su jednake nuli. Slijedeceg dana pronadjeni su mrtvi i svi su pokazivali znakove smrzavanja. Zapanjujuce u cijeloj prici bilo je to sto hladnjaca tog dana uopce nije bila ukljucena. 


Jedan asmaticar dozivio je tijekom noci snazan napad bolesti. Mislio je da ce se ugusiti. Doteturao je do vrata balkona, otvorio ih i nekoliko puta duboko udahnuo. To mu je pomoglo i stanje mu se brzo smirilo. Kada se slijedeceg jutra probudio, ustanovio je da te noci nije otvorio vrata balkona nego vrata ormara.

Stvori Bog magarca i reče mu: Biti ćeš magarac, raditi ćeš od zore do mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve sto ti stave i živjet ćeš 30 godina. Magarac odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali..... 30 godina je previše, zar ne bi bilo bolje 10? Usliši Gospodin magarca i načini ga takvim. Zatim stvori Bog psa i reče mu: Biti ćeš pas, čuvat ćeš kuću čovjekovu, jest ćeš sto ti stave i živjet ćeš 25 godina. Pas odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 25 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 10? I usliši Gospodin psa i učini ga takvim. Onda stvori Bog majmuna i reče mu: Bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ćeš 15 godina. Majmun odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 15 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 5? I usliši Gospodin majmuna i načini ga takvim. Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu: Biti ćeš čovjek, najinteligentnije stvorenje na zemlji, gospodarit ćeš svijetom i svime u njemu (osim ženom - to ti nikada neće uspjeti) i živjet ćeš 30 godina. Čovjek odgovori: Hvala ti i neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali...30 godina je premalo, zar mi ne bi mogao dati 20 godina sto neće magarac, 15 sto ih odbije pas i 10 sto ne htjede majmun? I usliši Gospodin čovjeka i načini ga takvim. I tako čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac, radeći od zore do sumraka i tegleći na svojim leđima teret obitelji. Potom ode u mirovinu i živi 15 godina poput psa, čuvajući kuću i jedući sto mu daju. I na kraju, živi još 10 godina kao majmun, skačući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke.

 :)

Poucna prica

Danas sam dobio lepu i poučnu priču. Možda će se neko prepoznati u njoj...



Jednom davno, živeo je srećan i vredan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao.

Bio je vredan. Veseo. Jednom rečju, bio je srećan dok je radio. Pevušio je vesele pesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.

Slušajući pesmu Mrava, gospodin Stršljen, direktor firme, zaključio da se mrav previše zabavlja a premalo radi, jer nema pravo usmerenje i šefa koji bi ga kontrolisao.

Zato je zaposlio Bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem.

Prva briga Bubamare bila je da organizuje evidenciju dolazaka i odlazaka mrava na posao (odnosno sa posla). U tu svrhu, uspostavila je sistem prijemnih i odlaznih dokumenata.

Sa vremenom, broj dokumenata se povećavao i zbog povećanog obima posla oko papira morali su da zaposle nekog ko bi pripremao papire i izveštaje.

Zaposlili su Pauka koji je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.

A mrav? Mrav je i dalje radio kao i pre.

Izveštaji koje je dostavljala Bubamara su bili izvanredni. Direktor Stršljen je bio oduševljen izveštajima koje je dobijao od Bubamare i uskoro je počeo da zahteva: uporedne studije sa grafikonima, analize trendova razvoja, itd.

Da bi se zadovoljio direktorov zahtev, bilo je nužno da se zaposli Hrčak koji bi bio direktna pomoć direktoru. Njemu su odmah kupili nov računar sa štampačem.

Srećni i vredni mrav je i dalje radio kao i pre. Jedino se požalio da bi mu bilo lakše ako bi imao neki računar. Nisu mu odobrili.

Ovo je bilo prvi put da se Mrav na nešto požalio i direktor Stršljen je odmah shvatio da je potrebno najhitrije reagovati. Kreirao je novo radno mesto šefa službe koji bi nadzirao srećnog i vrednog mrava.

Na novo radno mesto je zaposlio Cvrčka. On je odmah po svom dolasku zamenio celokupni namestaj u svojoj kancelariji i na zahtev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i nov računar sa ravnim, LCD ekranom.

Broj računara je narastao i morao je da se kupi i instalira i mrezni server.

Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je uzgred bio njegov pomoćnik i u prethodnoj firmi). I tako je zaposlio Stenicu.

U isto vreme Mrav je postajao sve manje srećan i sve manje produktivan. Opet je tražio racunar. Opet mu nisu odobrili.

Situacija sa Mravom, zabrinula je Cvrčka i on je zakljucio da mora da naruči studiju o zadovoljstvu zaposlenih u firmi. U poznao je sa tim direktora Stršljena koji je shvatio Cvrčkovo objašnjenje i odobrio angažovanja agencije za te potrebe.

Skupa studija je uradjena i Cvrčak je počeo da primenjuje predložene motivacione metode. Svuda je okačio motivacione plakate. Vodio je Bubamaru, Pauka, Hrčka i Stenicu na motivacione treninge u poznata letovalista itd...

Mrav je i dalje, ali nevoljno, radio. Čitao je motivacione poruke na plakatima i nikako nije mogao da nadje nadredjene kad su mu trebali. Jednostavno, ili nisu bili tu ili nisu imali vremena za njega.

I tako je vreme teklo.

Direktor Stršljen je i dalje dobijao redovno svoje perfektne izveštaje ali su oni počeli da pokazuju da firma nije više tako rentabilna kao pre.

To ga je duboko zabrinulo i morao je da reaguje.

Unajmio je najelitnijeg konsultanta, gospodju Sovu. Sovin zadatak je bio da izvrši potpunu analizu organizacije i poslovanja firme i da predloži resenja da bi firma poslovala rentabilno.

Nakon tri meseca, Gospodja Sova je direktoru predala sledeći izveštaj: "U firmi je previše zaposlenih!"

Direktor Stršljen je oduševljeno prihvatio stručnu analizu i odmah otpustio:

MRAVA.

______________

Naravoučenije:

Nikada nemoj da budes srećan i vredan mrav.

Mnogo se više isplati da si nesposoban i da ne radiš ništa.

Nesposobnima ne trebaju nadzornici.

Ako si uprkos svemu produktivan, nikad ne pokazuj da si veseo kada radiš, jer za to nema opravdanja.

Ako, ipak, na svaki način želiš da si mrav, osnuj svoju firmu i tako nećeš morati da radiš za Stršljena, Bubamaru, Pauka, Hrčka, Cvrčka, Stenicu i Sovu.

[/color]

 :)
Kad je bilo jasno da će učitelj umrijeti, učenici su bili potišteni.
Učitelj, smiješeći se, reče:
 "Ne vidite li da smrt daje ljepotu životu?"
"Ne. Voljeli bismo da nikada ne umreš."
"Što god je istinski živo, mora umrijeti. Gledajte cvijeće: jedino plastično cvijeće nikada ne umire."

(http://www.skola-simunic.hr/images/galerija/cvijece.jpg)

(http://stjepan.saban.googlepages.com/Bogbean.jpg/Bogbean-large.jpg)

 :) Dubok san
Priča se da je požar izbio u kući u kojoj je neki čovjek spavao. Pokušali su ga iznijeti kroz prozor. Nisu uspjeli. Pokušali su ga iznijeti kroz vrata. Nije išlo. Bio je prevelik i pretežak.
Bili su prilično očajni dok netko nije predložio:
"Probudite ga, onda će sam izići."
(http://awakeningspiritministries.org/images/logo_400w.jpg)

Zahvaljujuci dragoj Skorpijici, dobio sam ovaj divan tekst, koji zasluzuje da se ovde objavi..


ŠTA PROPUŠTAMO?
         
        Čovek je sedeo na stanici metroa u Washingtonu, ustao i počeo svirati violinu. Bilo je hladno decembarsko
jutro. Svirao šest komada Bach-a (oko 45 minuta). Bas u to vreme, jer je tada bas najživlji saobracaj u gradu! Moze se reci da su hiljade ljudi prošli kroz stanicu, a većina njih, na putu do posla.

Posle tri minuta, sredovecni čovek je primetio da muzicar svira. On je usporio njegov hod i zastao na nekoliko sekundi, a zatim produzio u svom pravcu.
 
Minut kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar: neka žena je ubacila novac i bez zaustavljanja, produzila dalje.
 
Nekoliko minuta kasnije, neki čovek se oslonio na zid slušajuci, ali ubrzo pogleda na sat i ode.
Jasno, pocinjalo je radno vreme.
 
Onaj koji je muzicaru poklonio najviše paznje bio je jedan 3-godisnji decak. Njegova majka je takodje pogledala violinistu na tren. Zatim je majka snazno povukla dete, a dete se „nadvlacilo" sa njom i sve vreme okretalo glavu prema violinisti. Ovo se ponavljao sa nekolicinom dece. Svi roditelji, bez izuzetka, su prisilili svoju decu da produze.
 
Za 45 minuta koje je muzicar svirao, samo šest ljudi se zaustavilo i stajalo neko vreme. Njih 20-tak je samo dalo novac, ali nije ni zastalo. Muzicar je prikupio $ 32. Kad je završio „svirku", niko to nije ni primetio. Niko nije aplaudirao ili bilo kako reagovao.
 
Niko nije prepoznao da je to bio cuveni violinista Joshua Bell, jedan od najboljih zivih muzicara. On je svirao jedno od najatraktivnijih najkomplikovanijih muzickih dela ikad napisano, na violini vrednoj 3,5 milona dolara.
 
Samo dva dana pre toga, Joshua Bell je svirao u potpuno rasprodatoj koncertnoj dvorani u Bostonu, gde je ulaznica u proseku kostala oko 100 $.

To je ta priča.
Joshua Bell je inkognito svirao u metro-stanici u organizaciji Washington Post-a, kao deo eksperimenta o percepciji, ukusu i prioritetima ljudi.
 
Osnovna pitanja ovoga eksperimenta bila su (U uobičajenon okruženju u neprikladnom vremenu):

Da li cemo uočiti (primetiti) lepotu?

Da li je prestajemo ceniti?

Da li smo u stanju prepoznati talenat u neočekivanom kontekstu?

Jedno od mogućih iskustva i zaključaka ovog istrazivanja moze biti:
 
Ako nemamo ni momenat vremena da stanemo i saslušamo jednog od najboljih muzicara na svetu, koji svira na najboljem instrumentu, najbolju muziku ikad napisanu, koliko li drugih stvari propustamo?
 
 
 
ORIGINALNI TEKST:

 
 

WHAT ARE WE  MISSING?   
 
A man sat at a  metro station in Washington, D.C, and started to play the violin.  It was a cold December

morning.  He  played six Bach pieces for about 45 minutes.  During that time, since it  was rush hour, it was

calculated that a thousand people went through the station, most of them on their way to work.
 
After three minutes went by, a middle aged man noticed there was  musician playing. He slowed his pace

and stopped for a few seconds and then hurried up to meet his schedule.
 
A minute later, the violinist received his first dollar tip: a woman threw  the money in the till and, without

stopping, continued to walk.
 
A few minutes later, someone leaned against the wall to listen to him, but  the man looked at his watch

and started to walk again. Clearly he was late for work.
 
The one who paid the most attention was a 3-year-old boy. His mother hurried him along, but the kid

stopped to look  at the violinist. Finally the mother pushed hard, and the child continued to  walk, turning

his head all  the time. This action was repeated by several other children. All the  parents, without exception,

forced them to  move on.
 
In the 45 minutes the musician played, only six people stopped and  stayed for a while. About 20 gave 

him money but  continued to walk their normal pace. He collected $32. When he finished  playing and

silence took  over, no one noticed it.  No one applauded, nor was there any  recognition.
 
No one knew this, but the violinist was Joshua Bell, one of the best  musicians in the world. He played

one of the most intricate pieces ever written, with a violin worth $3.5 million.

Two days before he played in the subway, Joshua Bell sold out at a  theater in Boston where seats cost an

average $100  each..
 
This is a real story. Joshua Bell playing incognito in the metro station was  organized by the Washington

Post as part of  a social experiment about perception, taste, and priorities of people.
 
The base questions for the experiment were:
In a commonplace environment at an inappropriate hour: 

Do we perceive beauty? 

Do we stop to  appreciate it? 

Do we  recognize talent in an unexpected context? 

One of the  possible conclusions from this experience could be:
 
If we do not have a moment to stop and listen to one of the best musicians in  the world playing the best music ever written, how many other things are we missing?

 :) predivna priča i, na žalost, istinita. Nitko više nema vremena malo zastat u vihoru života!

Тужно, али истинито. Сви негде журе, пуни некаквих проблема и брига у својој глави, и ретко ко схвати да постоје и други, да постоји и нешто лепо.

Слушај ме очима

Млада је мама у кухињи припремала вечеру усредоточена на припрему пржених кромпира. Хтела је учинити све да њезина деца буду задовољна, јер је то било једно од њима најдражих јела.

Најмлађа цурица навршила је тек четири године и приповедала је о напорном дану у малој школи, о ономе шта је све видела и шта су радили. Мама је одговарала мрмљајући и мењајући тон да покаже како прати причу и саосећа са ћерком. Одједном осети како је неко вуче за хаљину и виче: "Мама!"

Мама кимну главом, промрмља нешто успут, но повлачење за хаљину није престајало, а ни гласни позиви.

Одговарала је на уобичајени начин пазећи да кромпири не изгоре. Након неколико минута њена је ћеркица свом снагом повуче за хаљину, тако да је била присиљена сагнути се да је види.

Онa јој својим ручицама обухвати лице, привуче га својему и рече:

"Мама, слушај ме очима!"

Слушати некога очима значи рећи му:

"Важан си ми."

U jednom selu ziveo je covek koji je bio toliko bogat da je mogao da kupi sve. Mestani su stalno uzimali zajmove sve dok jednoga dana nije otkupio celo selo. Posto vise nije imao sta da kupi odlucio je da kupi smeh od mestana. Toga dana je i poslednji osmeh zamro u selu. Jedno vece bogati covek je napravio veliku gozbu i pozvao celo selo. Tokom vecere je pricao smesne price i smejao se na sav glas. Sve dok odjedanput celo selo nije prsnulo u smeh.

 :) evo jedne poučne, malo drugačije  :)

                  HOZE KARERAS I PLASIDO DOMINGO

Ovo je priča o dva tenora (po mnogima najbolja ikad): Plasidu Domingu i Hoze Karerasu, koji su uskomešali svijet svojim zajedničkim pjevanjem.
Čak i oni koji nikada nisu posjetili Španiju, znaju za sukob između Katalonaca i Madrižana, otkad se Katalonci bore za autonomiju od dominantne Španije sa centrom u Madridu.
Tako se dogodilo da je Plasido Domingo Madrižanin, a Hoze Kareras Katalonac.
I baš zbog političkih razloga, 1984, Kareras i Domingo su postali zakleti neprijatelji.
Budući da su bili vrlo popularni i viđeni po cijelom svijetu, oba su imala dodatak u svojim ugovorima da će nastupiti samo ukoliko onaj drugi nije pozvan.
Godine 1987., Kareras se sreo s mnogo okrutnijim neprijateljem od svog protivnika.
Na žalost otkrio je da boluje od leukemije. Odlučio je da se bori protiv ove opake bolesti, tako da je uslijedilo dugo liječenje. Podvrgao se raznim tretmanima - hemoterapijama, transplantaciji koštane srži, transfuziji krvi. Zbog liječenja je morao i da putuje jednom mjesečno u Sijetl, u Ameriku.
Njegova borba protiv opake bolesti je bila užasno bolna.
Nesposoban raditi pod tim uslovima, iako je imao značajno bogatstvo, visoki troškovi putovanja i medicinskih tretmana su ga materijalno iscrpili.
Pri kraju svojih finansijskih mogućnosti, otkrio je slučajno da u Madridu postoji fondacija čija je svrha bila podržavanje tretmana bolesniká oboljelih od leukemije.
Zahvaljujući ogromnoj podršci fondacije “Hermosa”, Kareras je uspio da prebrodi bolest i vratio se onome u čemu je bio među najboljima - pjevanju.
Nije mu dugo trebalo da povrati staru slavu i da još jednom pokaže svoj nevjerovatan talenat.
Nedugo zatim je htio da se priključi fondaciji koja mu je spasila život. Čitajući njihove propise, otkrio je da je osnivač, najveći ulagač i predsjednik fondacije bio, ni manje–ni više, nego njegov „neprijatelj“, Plasido Domingo! Kasnije je otkrio da je Domingo osnovao ovu fondaciju prvenstveno da bi pomogao Karerasu u borbi protiv leukemije. Domingo je želio, međutim, da ostane anoniman, da ne bi ponizio Karerasa zbog prihvatanja pomoći od “neprijatelja”.
 

 

Izuzetno dirljiv bio je susret ove dvojice velikana na jednom Domingovom nastupu u Madridu. Kareras je prekinuo koncert i i ponizno kleknuvši na koljena pred svima zamolio Dominga za oproštaj i javno mu zahvalio. Domingo mu je uzvratio srdačnim zagrljajem i zapečatio početak velikog prijateljstva.
 
U jednom intervjuu s Plasidom Domingom, reporter ga je upitao zašto je osnovao fondaciju “Hermosa” – pored toga što je pomogao neprijatelju, pomogao je i jedinom umjetniku koji mu je bio konkurencija!
Domingov odgovor bio je kratak i jasan:
“Nisam htio dozvoliti da izgubimo takav glas.”

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/06/domingo-vs-kareras-300x193.jpg)

Eh... Život piše najlepše priče... Divno Nado! :angel: Hvala ti, stvarno nisam znao za ovo.. znam da je bolovao, ali detalje nisam znao. ::)

 :)    VELIKO ISKUSTVO

Jednog dana, jedan dobrostojeći otac
 odveo je svog sina da provede jedan dan i noć
 s veoma siromašnom porodicom
 koja nije imala novca na rasipanje kao oni.
Drugog dana na povratku kući,
otac upita sina o tome
 kako je on doživio taj susret sa siromaštvom
 i šta misli o svemu tome.
Dječak odgovori:
Tata, ovo je jedno veliko iskustvo za mene,
vidio sam da mi imamo jednog psa a oni
imaju četiri;
mi imamo lijep bazen pred našom kućom,
a oni imaju rijeku i ravnicu kojom ona teče;
mi imamo stakleni krov, a oni imaju
nebo i mjesec i zvijezde;
mi imamo krasno dvorište sa velikim vrtom,
a oni iza kuće imaju čitavu šumu.

I dok je sve to sin govorio,
otac je od zaprepaštenja ostao bez riječi.

Na kraju još sin doda:
 Hvala ti tata, što si mi pokazao koliko smo mi siromašni!

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/07/priroda-300x225.jpg)

Devojka upita svog decka : Da li si zaljubljen u mene ? On odgovori:'Ne'' ! Ona ga upita : Da li mislis da sam lepa ? On odgovori:'Ne!' Ona ga opet upita : Da li sam ja u tvom srcu ? On odgovori:'Ne!' Na kraju ga upita : Da te napustim da li bi plakao za mnom ? On odgovori:'Ne!' Okrenula se veoma tuzna i odlucila da ode od njega. On je na to zagrli i rece joj : Ja nisam zaljubljen u tebe - JA TE VOLIM !!! Ja mislim da nisi lepa - JA MISLIM DA SI PREKRASNA !!! Ti nisi u mom srcu -TI SI MOJE SRCE !!! Ja ne bih plakao kad bi me ostavila - UMRO BIH !!! Znali su se 6 meseci, pre nego sto su prohodali, posvadjali su se, ali su se i pre te svadje zblizili jos vise. Jednog dana mu je rekla da je bolesna, da ima bolest srca. U trenutku ju je zagrlio i poceo plakati. Ubrzo kada je trebala ici na operaciju, kada je trebala uci u avion, nije se ni pozdravio s njom . Kada je dosla oporavljena sa operacije nije ga videla. Pitala je mamu gde je ??? A ona joj je odgovorila : ZAR NE ZNAS KO TI JE DAO SRCE !?!

 :)  Lijek protiv tuge

Bio jednom neki kralj te imao izuzetno lijepu i pametnu kćer.
Kraljevna je, međutim, patila od čudnovate bolesti.
Kako je odrastala, sve su joj više slabile ruke, noge, vid i sluh.
Mnogi su je liječnici pokušavali izliječiti, ali uzalud.
Jednoga je dana na kraljevski dvor došao starac za kojeg se pričalo da poznaje tajnu života. Svi se dvorjani sjatiše oko njega moleći ga da pomogne bolesnoj kraljevni.
Starac dade djevojci zatvorenu košaricu od vrbova šiblja i reče:
"Čuvaj ga, njeguj, pa ćeš ozdraviti."
Radosna i puna nade, kraljevna otvori košaru, no kad je vidjela što je u njoj, bolno se razočarala. U košari je plakalo dijete, jadno i mnogo bolesnije od nje same.
Djevojka se ipak sažali, uze dijete u naručje i poče ga tješiti.
Prolazili su mjeseci.
Djevojka je neprestano mislila na dijete. Hranila ga, tetošila, smiješila mu se, danonoćno bdjela nad njim uz velike i mnoge žrtve.
Nakon sedam godina dogodilo se nešto nevjerovatno. Jednoga jutra dijete se počelo smijati i hodati.
Kraljevna ga uze za ruke, te smijući se i pjevajući, zaplesa s njim.
Bila je radosna, lijepa i sretna kao nikada dotad.
Nije ni primjetila da je ozdravila.

..ne znam da li je ovo postavljano vec jednom, ali evo.... ja sam se najezila kad sam prochitala...  :(

Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su zivjeli svi
osjecaji:
Sreca, Tuga, Znanje, Tastina i svi ostali, ukljucujuci Ljubav. Jednog dana su saznali da ce otocic potonuti, pa su se svi krenuli spasavati. Ljubav
je zeljela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otocicu no kada je otocic gotovo nestao, ipak je odlucila zatraziti pomoc. Bogatstvo je
upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala moze li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne moze jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima.
Ljubav je odlucila zamoliti Tastinu za pomoc koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodicu. "Tastino, molim te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na sto joj je Tastina odgovorila: "Ne mogu ti pomoci, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi unistiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlucila zamoliti za pomoc. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatrazila Ljubav. "Oh...
Ljubavi, toliko sam tuzna i zelim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama
dalje.
Sreca je takoder prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni cula njezin poziv u pomoc.
Odjedno se zacuo glas koji je rekao "Dodi Ljubavi, ja cu te povesti". Bio
je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushicena i presretna, zaboravila pitati ime.
Kada su stigli na kopno, starac je posao svojim putem prije no sto ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajuci koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu za pomoc otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u cudu i pitala zasto joj je Vrijeme pomoglo, na sto se Znanje nasmijalo mudrim smijeskom i odgovorilo "Zato sto samo Vrijeme moze shvatiti koliko je velika i snazna prava Ljubav".

Mnoooogo lepo, Njavče! :angel: Bravo :rock:
Nado nisam stigao ranije da pročitam, ali sad jesam i mnogo je lepo ovo poslednje... :angel:
B.Love - isto tako, lepo je... i tužno..

Negde tamo, u svetu, postoji tvoj idealni partner.Nekad je u komsiluku, nekad na suprotnoj strani sveta...ali ako sudbina tako bude htela, citav univerzum radice na tome da se dve idealne polovine spoje u jednu harmonicnu celinu...i ja u to verujem .Da li i ti verujes u to?

 :) B.Love, možda bi to mogla bit i tema na forumu pa da razmjenjujemo mišljenje...

Ne želim da gledam unutar sebe...Pokušavam da to izbjegavam jer me rastužuje.
Radim to...
Hodam, smijem se, ljubim, plešem, putujem, radim...protiv sebe. Najčešće. A sama to biram. Ili si mi ti izabrao? Ne znam više ni sama.
Osjetim kao da se neki mali, mračni, paučasti dio mene buni...Onaj dio koji je čitav moj život lutao po bespućama mog ličnog svemira...dio koji je skitao. Sada više nije skitnica, sada je pobunjenik.
Pobunjenik koji je preuzeo sve konce i šavove koji su tvorili malenkost moje krpene lutke. I sada mrsi sve te konce koje ne da nikome, i tako zamršenim koncima veže mi ruke tako čvrsto da moram protiv sebe.
Tek na trenutke to shvatim, i bude još teže....jer shvatim, progledam. I vidim. Taj mali dio mene likuje...
Gad, car...
Ima li svrhe tražiti krivca? Nevolja je već učinjena, jedino što mi preostaje je da postanem prijateljica s tim malim dijelom mene. Ipak me je ta mračna paučina vodi svojim koncima ka blatnjavom putu kojim, ipak moram ići.
Pa pomislim: zašto bi moja tamna strana bila uljez u meni....Ona jeste tek djelić te tužne disko kugle koja se okreće u mojoj glavi. Pa šta??
Možda je ona baš glavni dio slagalice koju trebam sklopiti da bih dobila mapu koju ću pratiti na mom, sada ne već tako blatnjavom, putu....
A i ko kaže da je blato prljavo???  

Na svetu postoji samo jedan put kojim niko ne može da ide osim Tebe; kuda on vodi, ne pitaj, idi njim.

 :)

Jedan je profesor na fakultetu izazvao studente pitanjem:"Da li je Bog stvorio sve što postoji na zemlji?"
Jedan student je hrabro odgovorio:"Da,stvorio je."
"Bog je sve stvorio?"-pitao je ponovo profesor.
"Da profesore."-ponovo je odgovorio student.
Profesor je odgovorio:"Ako je Bog stvorio baš sve na zemlji, onda je on stvorio takođe i zlo, jer zlo postoji,i sudeći prema pravilu-da nača djela govore tko smo mi-Bog je zao."
Student je nakon tog odgovora zaćutao.
Profesor je bio zadovoljan samim sobom i hvalio se studentima kako je vrlo jednostavno dokazao da je kršćanstvo samo jedan mit.

Jedan drugi student podigao je ruku i rekao:"Mogu li vas ja nešto pitati profesore?"
"Naravno"-rekao je profesor.
Student je ustao i rekao:"Postoji li hladnoća, profesore?"
Profesor je odgovorio:"Kakvo pitanje. Naravno da postoji.Tebi nikada nije bilo hladno?"
Mladic je odgovorio:"Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom-zapravo je nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono sto čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stepeni f) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo -topline."

Student je nastavio:"Profesore,postoji li tama?"
Profesor je odgovorio:"Naravno da postoji."
Student je odgovorio:"Jos jednom ste pogriješili. Tama je zapravo-nedostatak svijetla. Svijetlo možete proučavati, ali tamu ne. Točnije, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svijetlo i proučimo različite valne dubine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Zrak svijetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono sto možete izmjeriti je količina svijetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji je čovjek izmislio da bi pokazao sto se događa kada nije prisutno svijetlo."

Konačno, mladi čovjek je upitao:"Profesore,postoji li zlo?"
Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio: "Naravno,kao što sam već rekao. Vidimo ga svaki dan-u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu.To je čvrst dokaz postojanja zla."
Na to je student odgovorio: "Zlo ne postoji, profesore. Ili barem ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno-odsustvo Boga.To je kao tama i hladnoća -riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili kao ljubav koje postoje kao što postoje toplina i svijetlost. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kada nema topline, ili tama koja nastaje kada nema svijetla."
Profesor ga je ćutke promatrao...
Mladićevo ime je bilo - Albert Einstein

Svaka čast! :respekt: :angel:

 :) thx :) eo jedna malo drugčija:

Cijeli svoj život proživjeli su baka i djeda u slozi, ljubavi i razumijevanju, sretni i zadovoljni. Izraz tog malog sklada tijekom cijelog života kao da je tumačilo nešto što ćemo nazvati "vrtom".

Svakog proljeća su baka i djed zajednički obrađivali njihov vrt, a onda zajednički uživali u ljepoti njegovih boja i bogatsvu plodova. Tako je bilo i prošlog proljeća.
Kao i obično, u tom vrtu sve je bilo posađeno i zasađeno na vrijeme.

I jednog dana baka je krenula da obiđe vrt. Veoma se začudila kada je zapazila da je jedan komadić zemlje ostao neobrađen. To se rijetko događalo ali, pala joj je na um lijepa misao:

- " Moj djeda voli crni luk. Posadiću ovdje crni luk i neću mu reći. Kako će se samo iznenaditi kada bude uskoro ugledao mladi luk."

Nešto kasnije, djed je odlučio  prošetati vrtom. I on se začudio kada je ugledao nezasađenu leju.

- "Stvarno smo ostarili" - zaključio je djeda i odmah odlučio: "Posadit ću ovdje cvijeće, moja baba uživa u njemu i obradovaće se kad ga bude ugledala."

Ono što su odlučili to su i učinili. Baka je posadila crni luk ,a djeda cvijeće. Narednih dana i jedno i drugo su kradom odlazili u vrt i čuvali svoju leju. Baba je "pljevila" sve što nije bilo luk, a djeda sve što nije izgledalo kao cvijeće.
Naravno, nije teško pogoditi šta je ostalo. Ostala je prazna leja.

Događa li se u vašem "vrtu" nešto neobično?

(http://www.bosanka.net/wp-content/uploads/old-couple-shadow.jpg)

 :) a neman pojma di bi ovo stavila, al mi je baš famozno  :) :)

DJEVOJKE SU KAO JABUKE NA DRVETU -NAJBOLJE SE NALAZE NA VRHU.
LJUDI NE ŽELE DA DOĐU DO NAJBOLJIH, JER SE BOJE DA NE PADNU I NE POVRIJEDE SE.
UMJESTO TOGA, UZIMAJU TRULE JABUKE KOJE SU PALE NA ZEMLJU, I KOJE NISU TAKO DOBRE, JER DO NJIH LAKŠE DOĐU.
ZATO, JABUKE KOJE SE NALAZE NA VRHU STABLA, MISLE DA SA NJIMA NEŠTO NIJE U REDU, DOK SU ZAPRAVO ONE - VELIČANSTVENE.
JEDNOSTAVNO, MORAJU BITI STRPLJIVE I ČEKATI DA PRAVI ČOVJEK DOĐE, ONAJ KOJI JE TAKO HRABAR DA SE POPNE DO VRHA STABLA ZBOG NJIH.
NE SMIJEMO PASTI DA BI NAS DOHVATILI.
KOME SMO POTREBNE, I TKO NAS VOLI, URADIT ĆE SVE DA DOĐE DO NAS.

ŽENA JE IZAŠLA IZ REBRA MUŠKARCA, A NE IZ NOGU DA BUDE GAŽENA, NITI IZ GLAVE DA BUDE NADMOĆNA; NEGO, SA BOKA - DA BUDE JEDNAKA, ISPOD RUKE - DA BUDE ZAŠTIĆENA I BLIZU SRCA - DA BUDE VOLJENA.

U trećem razredu osnovne škole učenicima je postavljen zadatak
da od ponuđenih odgovora označe sedam svjetskih čuda.
Nakon određenog vremena, pojavila se ova lista:

1. Egipatske piramide
2. Tadž Mahal
3. Grand kanjon
4. Panamski kanal
5. Empajer Stejt Bilding
6. Bazilika Sv. Petra u Vatikanu
7. Kineski zid

Učiteljica je, skupljajući radove, primjetila da jedna djevojčica još uvijek razmišlja.
Pa je upita da li ima problema da sastavi listu.

Ona je odgovorila: „ Da. Ne mogu se u potpunosti odlučiti. Ima toliko mnogo čuda.“

Učiteljica ju je ohrabrivala:“ Pa, kaži nam bar ono što si dosad napisala. Možda ti možemo pomoći.“

Učenica se je u početku malo snebivala, ali je na kraju ipak progovorila:

„Za mene, ovo su sedam svjetskih čuda:

1. Vidjeti
2. Čuti
3. Dodirnuti
4. Pomirisati
5. Osjetiti
6. Smijati se
7. Voljeti.“

U učionici je zavladao muk.

Slažem se sa Alisom.. Divno! :ajoj:

 :)  KAKO NASTAJU RATOVI    

 

- Tata - upita Klaus - kako, zapravo, nastaju ratovi?
- Da, momče moje, stvar ti je ovakva! Uzmimo, primjerice, Engleska se svađa s Amerikom oko nečega...
Majka prekine:
- Ne govori gluposti, Engleska i Amerika se neće nikada svađati.
- To uopće ne tvrdim! Hoću samo navesti primjer.
- S takvim besmislicama napravit ćeš samo mladiću zbrku u glavi.
- Štooo? Ja da mu napravim zbrku u glavi? Kad bi bilo do tebe, ne bi mu u glavu ništa ni ušlo!
- Što govoriš? Znaš, zabranjujem ti da ti ...
- Tada povika Klaus:
- Hvala, oče, sada već znam kako nastaju ratovi.

Draguljar je sedeo za stolom i kroz izlog svoje otmene trgovine promatrao prolaznike.
Neka se devojcica priblizila trgovini i prislonila nosic na izlog. Kao nebo plave oci radosno zasjase kad ugleda jedan od izlozenih predmeta.

Usla je odlucno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru. Mozete li mi je zapakirati kao dar?"
Trgovac s nevericom pogleda devojcicu i upita: "Koliko novca imas?"

Ona se podize na prste, stavi na stol limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je onde nekoliko manjih novcanica, saka sitnisa, nekoliko skoljki i figurica.

"Hoce li biti dovoljno?" upita ponosno.
"Zelela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rodjendan. Uverena sam da ce je dar veoma obradovati. Njene su oci iste boje kao taj dragi kamen."

Trgovac je otisao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakirao kutijicu.
"Uzmi i pazljivo ponesi", rece devojcici.
Ona uze paketic kao pobednicki pehar i ponosno izadje iz trgovine.

Sat vremena kasnije u trgovinu ude prekrasna devojka s kosom boje meda i divnim modrim ocima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac pazljivo zapakirao i upita:
"Ova je ogrlica kupljena u vasoj trgovini?"
"Da, gospodjice."
"Koliko je kostala?"
"U mojoj trgovini cene su stvar poverenja, ticu se samo mene i mojih kupaca."
"Moja sestra je imala nesto sitnisa, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!"

Trgovac zatvori kutiju, slozi omot i vrati je devojci.
"Vasa je sestra platila najvisu cenu: dala je sve sto je imala".

^ postavljala sam ovu pricu, ali predivna je :)  :angel:

Nado, prica je jako,jako interesantna ;) i poucna! :)

Sorry Micki, obriši je ako se ponavlja. Sada već imamo 16 strana i teško bi bilo upamtiti svaku, ali dobro je da ih ima.. :angel:
Sad potražih i tu je... http://www.kovach.rs/index.php/topic,1773.msg75215.html#msg75215

Nije bas za ovu temu posto je napisao Borhes ali da ne otvaram novu temu. Inace jedna od mojih omiljenih prica.



Znam da me optuzuju sam arogantan, mozda i da sam mizantrop, mozda cak i da sam lud. Takve optuzbe (koje cu kritikovati u dogledno vreme) su smesne. Tacno je da nikad ne napustam svoju kucu, ali je takodje tacno da su vrata moje kuce (kojih je bezbroj) otvorena danju i nocu za ljude i zivotinje. Ovde necete pronaci zensku ekstravaganciju niti galantne dvorske obicaje, vec samo tisinu i samocu. Ovde cete naci kucu kao nijednu drugu na Zemlji. (Oni koji tvrde da u Egiptu postoji slicna lazu). Cak i moji klevetnici priznaju da ne postoji nijedan komadic namestaja u mojoj kuci. Jos jedna smesna prica tvrdi da sam ja, Asterion, zatvorenik. Da li je potrebno da ponavljam da nema zatvorenih vrata? Da li treba da dodam da nema brava? Pored toga, jedno vece sam izasao na ulicu; ali sam se, zbog lica ljudi, lica obezbojena i obicna kao otvorena saka, koja su usadila strah u mene vratio kuci pre sumraka. Sunce je vec zaslo ali bespomocni plac beba i grubo preklinjanje mnogih mi je reklo da sam prepoznat. Ljudi su se molili, bezali i lezali ispruzeni; neki su se popeli na stubove hrama sekira, drugi su skupljali kamenje. Jedan se, verujem, sakrio u moru. Nije uzalud bila moja majka kraljica; ja ne mogu da se mesam sa obicnim ljudima iako moja skromnost to prizeljkuje.

Cinjenica je da sam jedinstven. Sta covek moze da prenese drugima me ne interesuje, kao pravi filozof, mislim da se nista ne moze da saopsti pomocu pisane reci. Nema mesta u mom duhu za dosadne i trivijalne sitnice, duh koji prihvata samo stvari koje su velike. Nikada nisam razlikovao jedno pismo od drugog. Nestrpljenje pojedinih nije pristalo na to da naucim da citam. Ipak ponekad zalim za time nocima.

Naravno, nisam bez zabave. Kao ovan spreman na juris, trcim niz hodnike od kamena sve dok osamucen ne padnem na zemlju. Krijem se u senkama odaja ili uglovima soba pretvarajuci se da me traze. Postoje balkoni sa kojih skacem sve dok se ne ozledim. U bilo koje vreme mogu da zatvorim oci i da se pretvaram da spavam, disuci duboko. (Ponekad stvarno spavam, ponekad se boja dana promeni kada otvorim oci). Ali od igara kojih se igram, najvise volim da se pretvaram da postoji jos jedan Asterion. Pretvaram se da je dosao da me poseti pa mu ja pokazujem kucu. Sa velikom vaznoscu mu govorim: Sada se vracamo na prethodno raskrsce, ili Sada idemo ka jos jednom dvoristu, ili Znao sam da ce vam se svideti ova cev, ili Sada ces videti odaju ispunjenu peskom, ili Sada ces videti kako podrum funkcionise. Ponekad pogresim pa se obojica od srca smejemo.

Ne izmisljam samo igre; cesto razmisljam i o svojoj kuci. Svaki deo kuce se ponavlja nebrojano puta, svako odredjeno mesto je drugacije. Ne postoji samo jedna odaja, dvoriste, cesma, stala; postoji cetrnaest (beskrajnih) stala, cesama sa pijacom vodom, dvorista, odaja. Kuca je velicine sveta; bolje reci, ona je svet. Ipak, nakon napornog prolaska svih prasnjavih galerija od sivog kamena i dvorista i odaja, izasao sam bio na ulicu i video hram Sekira i more. Nisam razumeo dok mi vizija nije otkrila da takodje postoji cetrnaest (beskrajnih) mora i hramova. Sve se mnogo puta ponavlja, cetrnaest puta, ali izgleda dve stvari na svetu postoje samo jednom; iznad sunce, ispod Asterion. Mozda sam ja stvorio sunce i dzinovsku kucu ali se toga vise ne secam.

Svakih devet godina devet ljudi ulaze u kucu kako bi ih oslobodio grehova. Cujem njihove korake ili glasove u dubinama kamenih hodnika i sav srecan trcim u potrazi za njima. Ceremonija traje samo par minuta. Jedan za drugim padaju na zemlju bez ikakve potrebe da ja okrvavim ruke. Gde padnu tu i ostanu, a pomocu njihovih leseva razlikujem jedan hodnik od drugog. Ne znam ko su, ali jedan od njih je prorekao, u trenutku svoje smrti, da ce jednoga dana moj spasilac doci. Otada, usamljenost mi ne pada toliko tesko jer znam da moj spasilac postoji i da ce doci. Kada bih mogao da cujem sve zvukove na svetu, prepoznao bih zvuk njegovih koraka. Nadam se da ce da me odvede na neko mesto sa manje hodnika i odaja.

Pitam se: kako li ce moj spasilac izgledati? Da li ce biti bik ili covek? Ili ce mozda biti bik sa licem coveka? Ili ce mozda biti kao ja?

Jutarnje sunce se reflektovalo na bronzanom macu. Nijedna kap krvi nije ostala.

"Mozes li da verujes Arijadna?" rece Tezej. "Minotaur se uopste nije branio."

 :) zanimljiva priča, Califer...

eo i ja jednu što je maloprije pročitah:


 ŠTA SI DANAS RADILA?


Muškarac je došao doma sa posla i pronašao troje svoje djece vani na
dvorištu, još u pidžamama, sva blatna a prazne kutije hrane i omota čokolade razbacane su po
cijelom travnjaku.
Vrata ženinog auta su bila otvorena, ulazna vrata kuće također a nigdje nije bilo ni njihovog psa.

Ušavši u kuću pronašao je još veći nered.  Lampa je bila srušena a
tepih zgužvan pored jednog zida.
Televizor je radio na najglasnije u dnevnoj sobi, a soba je bila zatrpana raznim igračkama.
U kuhinji sudoper je bio nakrcan prljavim suđem, hrana je bila
razbacana po stolu i podu, vrata frižidera su bila otvorena,  na podu je bilo razbijenog stakla a
u sredini kuhinje nalazila se mala hrpa pijeska.

Brzo je krenuo na kat preskačući preko hrpa igračaka i odjeće. Tražio je ženu sav zabrinut; možda je bolesna ili joj se nešto dogodilo.

Iz kupaonice je tekao mali potočić. Zavirio je unutra i vidio hrpe mokrih ručnika, voda je tekla iz
lavaboa a u kadi je bila prljava voda prepuna pjene.
Kilometri toaletnog papira bili su razvučeni cijelom kupaonicom.

Požurio je u spavaću sobu i tamo je našao ženu u pidžami kako čita knjigu.

Pogledala ga je, nasmijala mu se i pitala ga kako mu je bilo na poslu.

Gledajući je u nevjerici pitao ju je; "Što se ovdje dogodilo danas??"

Ona se opet nasmijala i rekla; "Znaš kada svaki dan dođeš živčan sa
posla i izdereš se na mene, što si radila po cijeli dan?!

On kaže; "Znam!"

"E pa danas to nisam radila!" kaže ona i nastavi čitati.

 :)
RUŽA

(http://s1.pticica.com/pticica/foto/0000568369_m_0_8fcdv0.jpg)


Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na univerzitet svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikada nište nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:

“Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?”
“Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke” odgovorio je pjesnik.
Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.
Cijelu nedjelju nisu je vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovori pjesnik.

 :)
PRSTEN


Jedan imperator okupio je sve svoje mudrace i naredio im da sačine prsten na kojem ćeugravirati natpis.
Taj natpis trebalo bi da mu pomogne u teškim trenucima i da ga uvijek podsjeća na dobro kad su zla vremena.

Mudraci su dugo umovali i kada je na kraju prsten bio gotov, na njemu je pisalo:
“I TO ĆE PROĆI.”

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/11/prsten1-300x225.jpg)

Čista istina. :angel:

 :)                                                ŽENE ZNAJU.



Izgubio sam suprugu u jesen 2004. godine. Brak nam je trajao samo 7 godina. S tim da smo zadnje dvije proveli uglavnom po bolnicama, u očajnoj borbi sa rakom. Koju smo na kraju i izgubili.


Za vrijeme našeg porodičnog života supruga je imala običaj da nas, za svaku godišnjicu naše svadbe, uslika zajedno. Nakon toga sliku bi stavila u predivan ram i okačila na zid u hodniku.

- Neka ih tu! To su najsrećniji trenuci našeg života… – govorila bi svaki put. I dok nije umrla, imali smo sedam takvih slika.

Jedne noći 2003. godine, napravio sam veliku glupost. Najveću grešku u svom životu – prevario sam je sa drugom ženom. A istovremeno, gotovo neprestano sam joj se kleo u moju ljubav prema njoj i kako ću joj ostati vjeran cijeloga života.

Dvije sedmice prije njene smrti, skupio sam snage i rekao joj za to. Ona me pogleda, nasmija se nekako čudno i reče: - Znam!

Prije otprilike mjesec dana, kada sam, kao i obično, bio sam u kući, po ko zna koji put zagledao sam se u naše slike na zidu. I odjednom oko mi privuče ram na jednoj slici. Pogledao sam malo bolje i vidio slovo V. Na moje zaprepaštenje vidio sam da je na svakom donjem desnom uglu rama bilo urezano po jedno slovo! Ovo su bila slova:

V – I – D – I – I – Z – A

Odmah sam podigao svaki od ramova i pogledao zid iza njih. Ali tamo nije bilo ničega. I dok sam se čudio svemu tome, iznenada mi sinu nešto. Brzo sam skinuo sve ramove sa zida i počeo da ih nervozno rastavljam. Bio sam apsolutno siguran da znam šta radim.

I…eto, nisam pogriješio. Bilo mi je teško da povjerujem da je na vrhu svake slike bilo prilijepljeno jedno pisamce! Za svaku godinu provedenu zajedno, supruga bi mi pisala prekrasne riječi pune ljubavi i nježnosti, stavljala ih u predivan koverat i lijepila na pozadinu rama. Međutim, koverat koji je bio iza slike od 2003. godine bio je crn. A na listiću koji sam izvadio bilo je napisano ovo:

“14. mart 2003. god. Danas su me tvoje oči pogledale tako, kao da si bio sa nekom drugom…Nije potrebno da mi to govoriš. Znam.”
………

Sada je 2008. godina. Prošle su četiri godine, otkako sam je izgubio. I pet, otkako sam je prevario sa drugom. Duša me moja i danas boli zbog toga…

Ali makar i ovako kasno, bar sam uspio da saznam:

“Žene znaju, razumiju i osjete svaki put kada im muškarci naprave neku glupost.”


(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/10/sad-man.jpg)


…prosto sam želio da moju priču podijelim sa nekim.


Priča je navodno istinit događaj.
Autor je ostao nepoznat.

:o Ko se ne ume ocima smejati i ocima lagati ne treba ni sharati ni zenu varati :P
 
 

:) a u kom bi to slučaju trebao  ;) ;)

 :) HLJEB I MASLAC


Pekar u selu je kupovao maslac od obližnjeg seljaka. Jednog je dana izvagao količinu kupljenjog maslaca i ustanovio da je seljak smanjio količinu kupljena maslaca iako mu je zaračunao istu cijenu. I tako je pekar optužio seljaka za prevaru.

Na sudu je sudija upitao seljaka:

“Imate li provjerenu vagu i tegove?”

“Nemam”, odgovorio je seljak

“Pa kako onda mjerite količinu maslaca kojeg prodajete?”

Seljak je odgovorio:

“Kad je pekar počeo od mene kupovati maslac smatrao sam da bih trebao od njega kupovati hljeb. Počeo sam koristiti njegov hljeb od pola kilograma kao teg za moju vagu, kad sam vagao maslac. Ako je težina mog maslaca manja, onda je za to kriv pekar.”

(http://www.poslovniforum.hr/potrosac/vaga11.gif)

Biblijska pouka:

Matej 7:2; Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi, kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.

 :) NE-DJELOVANJE



Jednom je Buda vodio svoje ižednjele učenike kroz šumu. Najednom su vidjeli izvor vode i svi do jednoga su navalili na izvor, no od silne želje da se napiju, nagurali su se na izvor i zamutili vodu. U sljedećem trenutku svi su se zamislili nad situacijom i počeli da se čude šta dalje. Šta da urade da bi se napili čiste vode? Šta svaki od njih treba da učini da bi izvor opet bio čist?


Buda je međutim naredio da nastave put! Učenici su pak bili mnogo žedni. Oni su htjeli da nekako iščiste izvor i molili su Budu za dozvolu. No Buda je bio riješen da nastave put. Kada su nakon određenog vremena stigli do sljedećeg izvora, desio se isti slučaj. Opet su zamutili izvor. Tada je Buda dao jednom od učenika poveći sud za vodu i rekao mu da se vrati i zahvati vode iz prethodnog izvora i da donese tu vodu. 

Kada je učenik stigao do njega, izvor je bio nepomućen i čist, mulj je nestao.

 

(http://img442.imageshack.us/img442/6466/izvore.jpg)

 

Neke stvari ne mogu se riješiti djelovanjem. Treba prosto da ih ostavite na miru. Treba da im “dopustite” da se same dese. Jer inače kako biste drugačije očistili izvor?!

ZIVOT BEZ E MAIL ADRESE   :D

Jedan jadnik bez posla se prijavio za posao u Microsoft kao 'cistac WC skoljki'.
Kadrovski direktor ga je primio na razgovor i poslije kratkog testa mu rece:
"Primljeni ste. Ostavite mi Vas e-mail, tako da Vam mogu poslati ugovor i spisak Vasih duznosti."
On jadnik, zbunjen, odgovori da nema racunalo, pa samim tim ni e-mail.
Direktor ce na to:
"E pa onda, zao mi je, ako nemate e-mail, virtualno znaci da ne postojite, tako da Vas ja ne mogu primiti..."
Siromah, ocajan, izidje iz sjedista Microsofta, bez ideje sto bi mogao raditi i sa samo 10 $ u dzepu. Uputi se prema supermarketu i tamo kupi gajbicu s 10 kg jagoda. Za kratko vrijeme, proda sve jagode na komad iduci od vrata do vrata i do podne duplira pocetni kapital. Iznenadjen i s entuzijazmom, ponovi istu stvar tri puta i vrati se kuci s 60 $.
Tada je shvatio da bi mu taj sistem omogucio da prezivi, tako da ga je poceo primjenjivati u kontinuitetu, izlazeci uvijek rano ujutro i vracajuci se kuci uvijek kasno navecer. Radeci tako, utrostrucavao je i ucetvorostrucavao kapital svakoga dana. Za kratko vrijeme kupi rucnu dvokolicu da bi mogao povecati obim posla, a kasnije je zamijeni s jednim kamioncicem. Radeci tako, u roku od jedne godine, postade vlasnik male flote vlastitiih motornih vozila. Za 5 godina je postao vlasnik jedne od najvecih mreza za distribuciju namirnica u SAD.
I tako, misleci na buducnost obitelji, odluci osigurati svoj zivot.
Pozvao je brokera kako bi potpisao policu osiguranja. Broker ga na kraju razgovora pita za njegov e-mail da bi mu poslao prospekt osiguranja. Nas covjek mu odgovori da nema e-mail. "Bas cudno" prokomentirao je broker "Nemate e-mail, a uspjeli ste napraviti imperiju. A zamislite gdje biste bili, da ste ga imali!".
Covjek se zamisli, pa odgovori: "... u Microsoftu cisteci wc skoljke!!!" :tucha:

(http://premium1.uploadit.org/yoyogi/PPPJapan/solja.JPG)

Zagrljaj i WC solja su prekrasne stvari - jedna veličina odgovara svima :hehehe:

 :) ajoooj,  :hehehe: kako je dobra ;)

 :)  PRIČA O PET ZVONÁ (POGLEDAJ SLIKU)


Bila jednom jedna gostionica koja se zvala SREBRNA ZVIJEZDA. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je preduzeo sve moguće mjere kako bi privukao goste. Gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene pristojne. No njemu i dalje nije bilo jasno da tako slabo posluje. Očajan nakon svega, otišao je da upita za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu priču, mudrac reče: “Stvar je vrlo prosta! Moraš promijeniti ime svoje gostionice.”
“Nemoguće!” odgovori gostioničar. “Kroz pokoljenja gostionica se zvala SREBRNA ZVIJEZDA i tako je poznata u cijelom kraju.”
“Ne”, reče mudrac odlučno. “Ovako ćeš uraditi. Moraćeš gostionicu nazvati PET ZVONA, a objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata!!!”
“Šest zvona?! Pa to je glupo! Ne vidim čemu bi to služilo?”
“Pokušaj i vidjećeš”, reče mudrac zagonetno se smiješeći.
I tako je gostioničar i uradio.
Već idućeg dana vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da ukaže na zabunu, jer je svaki mislio da to niko drugi nije primijetio. No ušavši unutra svi bi bili iznenađeni srdačnošću posluge i ostali bi tu i da se okrijepe. Na taj način su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/12/bells-six-300x225.jpg)

Nekada je potrebno da samo promijenimo pristup, da bi stvari zaista počele funkcionirati.

(http://www.balkanwarez.org/ipb/public/style_emoticons/default/30.gif)odakle li ih samo hope iskopa...(http://www.balkanwarez.org/ipb/public/style_emoticons/default/yay.gif)uvek imaju snaznu poruku(http://www.balkanwarez.org/ipb/public/style_emoticons/default/1010.gif)

 :) hehe - hvala  :ajoj: :ajoj:
a eo sad jedan recept umjesto pouke:

RECEPT ZA LJUBAV


Neophodni sastojci:

1 čaša Vjere

4 čaše Ljubavi

3 čaše Dobrote

2 čaše Strpljenja

4 čaše Razumijevanja

5 litara Nježnosti

1 litra Humora



Način pripreme:

 
Uzeti Ljubav i Strpljenje i pri neprestanom miješanju postepeno dodavati Vjeru dok se smjesa ne izjednači.

 Odvojeno u drugom sudu umutiti Dobrotu sa Razumijevanjem i Nježnošću.

 Dobijene smjese spojiti u jednu tepsiju, premazati Humorom i lagano peći na sunčevim zracima.

Servirati svakodnevno sa osmijehom.

 
Dobar tek!

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/11/chocolate-valentine-cake-300x258.jpg)

hope prelepo!  :) morala sam da ukradem ovaj recept i da ga postavim na fejsu... zaista divnooo <3

 :) hehe, njavice, a što si ti prestala s ovom temom, aj neku priču, nisi odavna  :) :)

 :) Rob je optimista

(http://img412.imageshack.us/img412/3992/ruasree.th.jpg) (http://img412.imageshack.us/i/ruasree.jpg/)

Rob je tip osobe koja ti ide na živce: Uvijek je dobre volje i uvijek ima nešto pozitivno za reći. Kad ga zapitaš kako je,
on odgovara:
”Kad bi bilo bolje nego što je,ne bih bio ja!” On je optimista!
Rob uspijeva uvijek vidjeti pozitivnu stranu situacije. Jednog dana ga upitah: “ Ne razumijem, nije moguće biti optimist svakog dana, kako uspijevaš?” Rob mi odgovori:
“Svakog dana kad se probudim kažem samom sebi, danas imam dvije mogućnosti: Mogu izabrati da budem dobre ili loše volje I izabirem dobru volju! Kad mi se dogodi nešto ružno, mogu izabrati da budem žrtva ili da iz toga nešto naučim. I izabirem učenje! Svaki put kad mi se netko dođe požaliti, mogu birati da prihvatim tužopojke, ili da mu pomognem da vidi pozitivnu stranu života. I ja izabirem pozitivnu stranu života. "
Ali nije uvijek tako lako”, rekoh mu.
“Je!“odvrati Rob. Život je neprestano izabiranje. Na tebi je da izabireš kako ćeš na pojedine situacije reagirati. Na tebi je da odlučiš kako će drugi utjecati na tvoje raspoloženje. Ti izabireš između dobrog i lošeg raspoloženja. Na koncu, ti si taj koji odlučuje kako živjeti svoj život. Poslije ovog razgovora dugo se nismo sreli.
Ali često sam se zamislio nad njegovim riječima kad sam morao u životu nešto birati.
Saznah da je Rob imao tešku nesreću na poslu,
pao je s 18 metara visine, stavili su mu metalnu ploču na kralježnicu.
 Potražio sam ga i upitao kako se osjeća:
”Kad bih se osjećao bolje, ne bih bio ja!” odgovori, Ali kako uspijevaš biti tako pozitivan, nakon svega što ti se dogodilo?
“Dok sam padao, najprije sam pomislio na svoju kćerkicu, a kad sam ležao na podu, rekoh sebi da mogu birati između života i smrti. I izabrao sam život!”
“Zar se nikada nisi bojao?”
“Da, kad su me odveli u bolnicu i kad sam vidio izraz na licima liječnika Bilo me je strah, jer su me gledali kao da sam već mrtav.” Rekoh: operirajte me kao živog čovjeka, a ne kao da sam već mrtav.“
Rob uči kako svakog dana imamo mogućnost izbora, da život živimo u potpunosti. Nepotrebno je tjeskobno se brinuti za sutra, jer svaki dan ima dosta svojih problema među kojima moraš birati život, Na kraju, danas je sutra o kojem si brinuo jučer. Živi u punini svaki dan, svaki udah, i nadasve, svako prijateljstvo.
Dobar ti dan!

evo nashla sam jednu, ne znam da li je bila... :) :) <3

Feministička bajka

Nekada davno, živela je jedna prelepa princeza puna samopouzdanja.
Jednog lepog, sunčanog dana, dok se šetala parkom, u bari je videla žabu.
Odjednom, žaba počne da joj govori:

'' Pre desetak godina bio sam lepi princ, ali je zla veštica bacila čini na mene i pretvorila me u žabu.
Da bi se čarolija razbila, potrebno je da me neko poljubi. Zato, molim te, poljubi me i vrati me u ljudski oblik. Onda ćemo moći da se venčamo i preselimo u zamak, zajedno sa mojom mamom.
Ti ćeš da mi kuvaš, čistiš i čuvaš decu, a ja ću da te volim i - bićemo srećni do kraja života... ''
Uveče, dok je večerala žablje batake, princeza se još uvek smejala i ponavljala: '' Ne bih rekla... ''

hehehehehe

(http://img695.imageshack.us/img695/3400/14737194682815546636030.jpg)

^ vrh :D :D :D

 :) evo i ja jednu, pomalo feminističku ;)

***prica sa porukom

Muž i žena odluče otići na odmor na jezero poznato kao meka i raj za ribolovce. Muž obožava u ribičiju izaći u cik zore, a njegova žena obožava u miru čitati knjige. Jednog jutra se muž, poslije nekoliko sati ribolova, vratio i odlučio malo drijemnuti, a žena tada odlući samaizvesti čamac na jezero premda se na njemu sama baš i nije najbolje snalazila. Upali motor i izveze čamac na jedno usamljeno mjesto, baci sidro, izvadi knjigu i nastavi uživati u tišini i čitajući svoju knjigu.
Tuda naiđe ribolovni inspektor u svom čamcu, pristane uz ženin čamac i kaže:
- Dobro jutro gospođo. Šta to radite?
- Čitam knjigu - odgovori ona (i pomisli: zar to nije očigledno?)
- Nalazite se na djelu jezera zabranjenom za sportski ribolov-obavijesti je inspektor.
- Žao mi je gospodine, ali ja ne pecam. Ja samo sjedim u čamcu i čitam knjigu.
- Da, ali u čamcu imate sav pribor potreban za pecanje i što se mene tiče mogli bi sa pecanjem otpočeti svakog trenutka. Bit ću
primoran povesti Vas do stanice i protiv vas podnesti prijavu - reče on.
- Ako vi to zaista i uradite onda znajte da ću i ja protiv vas podnijeti prijavu, ali zbog silovanja - odgovori mu žena.
- Ali, pa ja vas nisam niti dotakao!? - reće inspektor.
- Da, ali vi za to imate sav potreban pribor i što se mene tiče mogli bi sa tim otpočeti svakog trenutka ...
- Doviđenja gospođo i uživajte u ovom lijepom danu ...(http://www.sirmi.ic.cz/smajl/322.gif)


POUKA:
Ne ulazi u raspravu sa ženom koja čita. Vrlo je vjerojatno da ona zna i misliti...

 :)  Školjka



Neke školjke su izvana glatke i sjajne, blješte od boja, a neke su neugledne, grube, hrapave... Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne.
Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa. Često se dogodi da u školjku upadne neko posebno neugodno zrnce pjeska koje se ugnjezdi u mekom tkivu školjke i ona ga se nikako ne može riješiti. Za neke školjke to zrnce pjeska će postati pogubno; stvoriće im ranicu od koje će na kraju uginuti. Ali ima školjki koje se ponašaju drugačije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce pjeska, one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tanušnim slojevima glatkog sedefa. Na taj način zrnce pjeska počinju da pretvaraju u biser. Isto je i sa ljudima.
Neki od svoga zrnca pjeska naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave.
Drugi svoja zrnca pjeska pretvaraju u bisere. Oni prvi nezadovoljni su i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane. Ljude koji u sebi nose bisere, prepoznaćeš po blistavim osmjesima.

(http://img197.imageshack.us/img197/402/bisernica.jpg)

Pogledaj se u ogledalu.
Kakav je tvoj osmjeh?
Blista li biser u njemu?
Razmišljaj o tome...

nisam znala gde ovo daa stavim pa sam stavila odje

"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman rizikovati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom

Ne zanima me koje planete deluju na tvoj mesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrhova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš da budemo pažljivi, realni, svesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnieti optužbe za izdaju, a pritom ne izneveriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vredan poverenja.

Želim znati jesi li u stanju videti lepotu, pa i ako nije lepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njenim prisustvom.

Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na ivici jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mesecu: "To!"

Ne zanima me gde živiš i koliko novca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju decu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospeo ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gde si ili šta ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura napred u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li usitinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

Extra!   >:D >:D >:D

Glupa prica :(.

heheh ma sigurno kalimero :P :P :D

 :)  CRNI BALON


Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očigledno, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao priličnu grupu mogućih kupaca.
Potom je pustio i plavi balon, pa žuti, pa bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali iz vidokruga.


Crnčić je dugo stajao pored tezge i gledao u crni balon, a potom i upita: “Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?”
Prodavač balona ljubazno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: “Sinko, ne radi se o boji. Ono što je u njemu diže ga u zrak.”



(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/12/balloon-black1-219x300.jpg)

***


Nije bitna veličina psa u borbi; bitna je veličina borbe u psu.

 :) MOŽDA HOĆE, MOŽDA NEĆE

Nekada davno postojalo je jedno selo gdje je živio veoma mudar starac. Seljani su vjerovali da je on u stanju da odgovori na sva njihova pitanja.Jednog dana, farmer iz sela ode do mudraca i usplahirenim glasom zavapi:


 

“Mudri čovječe, pomozi mi. Dogodilo se nešto strašno. Vo mi je uginuo i nemam drugu životinju koja bi mi pomogla da zaorem njivu. Zar to nije nešto najgore što je moglo da mi se desii?” Mudrac je odgovorio:

“Možda jeste, možda nije.”

Čovjek je požurio natrag u selo i svima ispričao kako je mudrac poludio. Sigurno da je to bila najgora stvar koja je mogla da se desi. Zašto on to nije mogao da vidi? Međutim, sljedećeg dana, u blizini kuće farmer ugleda mladog, jakog konja. Pošto više nije imao vola da mu pomogne u obrađivanju zemlje, on riješi da uhvati konja. Tako je i uradio. Kako je farmer bio srećan! Oranje nikada nije bilo lakše. Čovjek se vratio mudracu da se izvini:

“Bio si u pravu, mudri čoveče. Gubitak vola nije bilo najgore što je moglo da se dogodi. To je bila sreća u nesreći! Nikada ne bih imao konja, da se to nije dogodilo. Moraš se složiti da je to najbolja stvar koja se mogla desiti.” Mudrac je još jednom odgovorio:

“Možda jeste, možda nije.” Ne opet, pomislio je farmer. Mudrac je sada sigurno poludio.Poslije nekoliko dana konj zbaci farmerovog sina dok je jahao. On je povrijedio nogu i nije mogao da pomogne pri žetvi.


 

“Ooo ne!” pomisli čovjek, “sada ćemo umrijeti od gladi.”

Još jednom, farmer ode do mudraca.

“Kako si znao da nije dobro što sam uhvatio konja? Opet si bio u pravu. Sin mi je povrijeđen i neće moći da mi pomogne. Sad sam siguran da je to najgore što je moglo da se desi. Ovog puta se i ti moraš složiti.” Mudrac je mirno gledao i snishodljivim glasom rekao:

“Možda jeste, možda nije.” Bijesan što je mudrac tako arogantan, farmer se vratio u selo. Sljedećeg dana u selu je počela mobilizacija zbog rata koji je iznenada buknuo. Farmerov sin bio je jedini koji zbog povrede noge nije morao da ode.  

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/12/pjescani-sat-225x300.jpg)

Ričard Karlson - Ne gubite živce zbog malih stvari

Lepe priče Nado.. :angel:

 :) hvala Zen  :angel: :angel:

ČAJEVI ZA SVEKRVU


Jednom davno, djevojka po imenu Li-Li se udala i otišla da živi kod svog supruga i njegove majke. Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako neće uspjeti da se složi sa svojom svekrvom. Njihovo ponašanje je bilo toliko različito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na šta je svekrva uglavnom odgovarala kritikom.
Prolazili su dani i mjeseci…

Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svađaju. Međutim, činjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, dužna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otežavala situaciju.
Zbog svih tih svađa i nesreća u kući muž je jako patio. Na kraju Li-Li više nije imala snage da izdrži lošu narav i ponašanje svoje svekrve, pa je odlučila da što prije nešto poduzme. Otišla je kod očevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje čajeve. Ispričala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla riješiti problem.
Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao:

“Li-Li, pomoći ću ti da riješiš svoj problem, ali moraš me dobro poslušati i ispuniti ono što ti budem rekao.”

“Da, gospodine Huang, učiniću šta god mi kažete.” Li-Li reče.

Gospodin Huang ode u stražnju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom čajeva.

“Možeš koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, međutim, to može izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta čaja koji će polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moraš paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moraš biti veoma oprezna i promjeniti ponašanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svađati, poštuj ono što kaže i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”

Li-Li je bila jako srećna. Zahvalila je gospodinu Huangu i požurila kući da što prije započne sa njenom zavjerom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci… Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno začinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjećala se šta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnjičavost ljudi pa je kontrolisala svoju narav, bila je poslušna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.

Nakon šest mjeseci cijela kućna atmosfera se promijenila.

Li-Li je naučila kako da kontroliše svoju narav toliko dobro da se čak nikad više nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala čak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih šest mjeseci. Svekrva je djelovala puno nježnije, pa se obostrano slaganje zaista primjećivalo.

Njeno ponašanje prema Li-Li se promijenilo, počela je da voli svoju snahu kao svoju rođenu kćerku. Bez prestanka je pričala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad poželjela. Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, baš kao majka i kćerka.

Muž joj je bio jako srećan vidjevši šta se događa u posljednje vrijeme.

Jednog dana, Li-Li je ponovo otišla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoć:

„Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da spriječim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna žena i volim je kao svoju majku. Ne želim da umre od otrova koji sam joj davala!”

Gospodin Huang se nasmješi i zavrti glavom

„Li-Li, nemoj ništa brinuti. Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Čajevi su bili puni sastojaka namijenjenih da poboljšaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponašanju prema njoj, ali ni toga više nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”


(http://joyerickson.files.wordpress.com/2008/07/mother-in-law-from-hell.jpg)
 

U Kini postoji poslovica:

Osoba koja voli druge je osoba koju drugi vole.

 :) RUČAK S BOGOM

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolačićima i pakovanjem od šest flaša voćnog soka te krenuo u svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.
Starac ga je zahvalno primio i nasmješio se dječaku. Njegov je osmjeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je:

“Šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Ručao sam s Bogom”. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je:

“Znaš šta! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio”.

U međuvremenu starac, takođe prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je:

“Tata, šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom”. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je:

“Znaš šta! Puno je mlađi nego što sam mislio.”

(http://www.childcarehelp.com/images/photos/kid-grandpa.jpg)

Prečesto potcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život sasvim slučajno i u bilo kojem trenutku u životu. Sve ih jednako primi!

 :) LEJLA I MEDŽNUN


Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo da živi u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palatu. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.

“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slast druženja?”, upita kralj.

“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.

Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio vidjeti Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, crnomanjasta i nimalo lijepa.

“Pa ona i nije nešto posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.
Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reč

“Kralju, trebate vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Morate imati Medžnunovo oko kako bi Vam se tajna njene ljepote otkrila.”

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/08/burning-heart1.jpg)

 :) ŽIVOT POTROŠEN UZALUD

Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.
 Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:

“Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?”
“Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
“Zar nisi nikada učio jezika u školi?”
“Nisam“, odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud.”

Na to je splavar ćutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
Na to se splavar nagnu saputniku pa ga upita:
“Jesi li ikad učio plivati?”
“Ne”, reče učen čovjek.
“E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

(http://bhnature.webs.com/Splavarenje-Drina.jpg)

 :) VESLAJ UZVODNO

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji događaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svijesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu, kamo ih voda nosi…
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.

Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju, da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”

A tada je već - kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad. Ponekad je pad tjelesni. Ponekad je riječ o finansijskom padu. Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom - uzvodno!

(http://projects.ischool.washington.edu/tabrooks/343INFOAutumn09/SilverlightTextFont/SilverlightTextFont.Web/ClientBin/river.jpg)

 :)  ŽENA SA CVIJETOM



====================================

Da sam na tvome mjestu ne bih o toj biljci toliko brinula.

Isuviše pažljivo njegovanje moglo bi joj škoditi.

Pusti zemlju da odmara od tolikog kopanja.

I sačekaj da se osuši prije nego je zaliješ vodom.

List je sklon traženju svog sopstvenog puta;
Daj mu šansu da sam pronađe svoje svjetlo.

Previše je rasta zakržljalo stalnim podsticanjem,
nestrpljivom nježnošću.


Stvari koje volimo, moramo da ostavimo na miru.
====================================  

Naomi Long Madžet
(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/07/woman-with-flower1-300x288.jpg)

@ Hope od ovoliko tvojih textova o zenama ja sam skapirao sam jedno. Zene u stvari nemaju pojma sta hoce :D :D :D.
Ovo mi je privuklo paznju :). Lejla i Medznun je zapravo istinita prica slicna Romeu i Juliji. Medznun zapravo na arapskom znaci ludak, jer je izgubio razum i pobegao u pustinju, kada je Lejlin otac odbio da se ona uda za njega. Inace je bio pesnik i napisao gomilu pesama za Lejlu u pustinji kada je poludeo.

I pass by these walls, the walls of Layla
And I kiss this wall and that wall
It’s not Love of the houses that has taken my heart
But of the One who dwells in those houses

Hope...Row upstream...I agree.  Last sentence is profound.  We are all thrown into the river of life and none of us asked to be born, let alone born today in our specific homelands.  But, the more we know of the river and of how nature works, the better chance we have of avoiding the dangerous currents and making it to the other side in one piece.  Lejla story interesting, too.

Bitnije je to što uglavnom svaka žena zna šta neće  :)

Ja ne pijem.
Ja uživam u osobi kojoj nazdravljam. U sobi mrak. A nikad jačeg svijetla nisam vidjela. Izgubljena sam u svijetlu jer pijem a ne znam kome nazdravljam.
Volio si me. Jesam. Pazio si me. Jesam. Voljela sam te. Jesi. Pazila sam te. Jesi. Voljeti i ljubiti su jedine riječi koje nemaju prošlo vrijeme. One uvijek znače danas, one uvijek znače sada. Koga voliš sada?
Zmiju? Sjećat ću te se kao ona svojih kožica usput bačenih, nikome potrebnih. Gledam. Pamtim. Kako zmija kožu mijenja. Sebe mijenja....i nema je više....Krv smrdi, a krvi nema. Gledam kako zmija zmiji nazdravlja.
Uči nazdravljati. Bolje je proklijati nego nevino poroditi. Uči! Očnjacima svoje meso dati. Nevino sačuvati,a onda uništiti. Ljubavi. Nema herojske smrti. Ljubavi. Streljački vod.
Gledaj. Uči. Kako pasti a na nogama ostati.
Ja sam duh koji te posjećuje. Bojim dugu za tebe. Bojim dugu bojom šljive. Drhti mrak, strah ga. Mora ga biti strah kad toliko toga krije...Zore nema, mrak sjedi pored mene. Drhti. Mora da drhti kad sjedi pored mene. Strah me, i strah sam. Strah se suknjom pokriva. Ne plači, preboljećeš.

Laž je kad istinu daš a očekuju laž. Zagrebi mrak. Neka boli. Ostavi ožiljak na tom crnilu. Ostavi svoj ožiljak. Jedini, djeca su mi ostala u tebi, u mraku tvoje unutrašnjosti. Ona je metak. Brani se. Ona daje sve što ima. On misli da prima. Ona plače. On se smije suzama. Isplakat će. On će ostati natopljen. Otići će. Nek se cijedi, polako, kap po kap. A metak ga nije ni dodirnuo...

Prosvetli me. Tvoj sam ucenik ;).

polako....jedno po jedno......još smo na prvoj lekciji.... ;)

:) jutros tek opazih ovo, ali nisam imala vremena za odgovorit. Pa znaš šta, malo si me iznenadija svojom konstatacijom.  Zar ti ne znaš da smo svi različiti; počevši od spola, boje kože pa nadalje... I rijetki su oni koji se u svemu slažu pa i u svojim željama. Ne znam da li znaš da i ja imam 4 cure doma i svaka ima drugčije želje i još uvijek ne znaju šta zapravo hoće, ali sam ih naučila što nikada ne bi smjele poželit ;) baš kao što i alisa veli :)

 :) GORI OD KLOVNA

Bio jednom mladi redovnik u Kini, koji je bio vrlo
ozbiljan učenik Dharme.
Jednom, naiđe na nešto što nije razumio, pa ode i upita svog učitelja za pojašnjenje. Kad je učitelj čuo pitanje, počeo se grohotom smijati. Potom je ustao i otišao, još uvijek se smijući.

Mladi redovnik se vrlo uznemirio zbog reakcije svog učitelja. Sljedeća tri dana nije mogao jesti, spavati, ni misliti kako treba. Poslije tri dana, ponovno ode do učitelja i kaže mu kako je uznemiren zbog njegove reakcije.

Kad je učitelj to čuo, kaže, “Redovniče, znaš li koji je tvoj problem? Tvoj problem je što si GORI OD KLOVNA!”
Čuvši te riječi, redovnik je bio šokiran, “Ali presvijetli gospodine, kako možete reći tako nešto?! Kako ja mogu biti gori od klovna?”
Učitelj mu pojasni, “Klovn uživa kada se drugi smiju. Ti? Ti si uznemiren, jer se druga osoba smije. Kaži mi, zar nisi gori od klovna?”
Kad je redovnik to čuo, počeo se smijati. Bio je prosvijetljen.



(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/07/klovn.jpg)

Biti u stanju da se smijemo sebi samima i prihvatati čak i smijeh drugih i ne uzimati ga kao uvredu je zaista sami vrh prosvjetljenja.
 

A ne, ne Hope, nije to bila konstatacija. Samo se nasalio zbog razlicitih pouka prica (primeti tri kezava smajlija na kraju :)). Naravno da smo svi razliciti i to ne zavisi od pola ili bilo cega :). Sem toga evo Alisa me poducava ::).

 :) aj dobro, CwD  ;)
eo jedna univerzalna;

 ZLATNI LJUDI


Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni.
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji.
Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja,
kako god teška ona bila.

Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće
uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke,
ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete
pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni
gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da
opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći
piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati
zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo
tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo?
Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora?
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?

Pa opet grade ispočetka?

Ne vjerujete?

A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno,
pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki
drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti,
pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne
znate zašto?

Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima,
samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi
zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali),
jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine
nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.
Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece,
po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama,
ili po muzici kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili
ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.
Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak
i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznaćete ga
u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom
i ispunjenom osjećaju sreće u grudima.

Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

 :) ajme, ovo je famozno B.Love ;) hoćete li možda lajkovačkom prugom do... ;)

 :) haha, ako nisan znala dapš tu osmicu spomenit... a ta 4 prozora znan već :)
- a da ne bih "spamirala" evo usputno ipriče:


LJEPOTA ODRAZA I ODRAZ LJEPOTE

Legenda kaže da je nekada davno postojao mladić po imenu Narcis, koji je bio toliko lijep da se svako ko bi ga pogledao istog trenutka u njega zaljubio. To se dogodilo i nimfi po imenu Eho, ali on nije obraćao pažnju na nju, zbog čega je venula od tuge sve dok od nje nije ostao samo glas. Nemezis, boginja Osvete, bacila je čini na oholog Narcisa kome je od tada bilo suđeno da se zaljubi u svoj odraz na površini jezera, nad kojom je stajao opčinjen sopstvenom ljepotom, sve do smrti, nakon koje su ga bogovi pretvorili u cvijet. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade – gorske vile – i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
„Zašto plačeš?” – pitale su ga.
„Oplakujem Narcisa”, reče jezero.
„Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, ali ti si jedino imalo prilike da izbliza posmatraš njegovu ljepotu.
„Narcis je bio lijep?” – upita jezero iznenađeno.
Ko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao”, odgovoriše Drijade.

Jezero je na trenutak zaćutalo, a zatim reklo:
„Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, mogao da vidim kako se u dubini njegovih očiju oslikava moja vlastita ljepota.”

(http://www.zakros.com/projects/narcissus/Caravaggio_Narcissus_sm.jpg)

 :) POSTOJI LJUBAV…

 

Postoji ljubav,

Koju ne primjećuješ, zato što ona tako nježno dodiruje našu hladnu svakodnevnicu, da ne bi mogla da je promijeni, sve dok joj ne pružimo ruku.


Postoji ljubav,



Koja vitla kao tornado i poslije koje ostaju samo razbijene mašte i ostaci života.

 

Postoji ljubav,

Koju čekaš, danima, mjesecima, sedmicama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje.

 

Postoji ljubav,

Koja oklijeva da li da pređe preko praga sadašnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti. Vrlo često – zauvijek.

 

Postoji takva ljubav,

Koja bilo da se desi ili ne, mijenja svijest, ruši stijene, čini čudo za čudom.

 

Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slijepa. Ponekad te i ubije, ali samo da bi se ti ponovo rodio. A ponekad da te i zauvijek pogubi.

 

Takvu ljubav ne možeš stvoriti; ne možeš da je tražiš. Prema takvoj ljubavi ne možeš biti ni ravnodušan.

 

Kada se desi, ti ćeš prosto znati da je to ONA. Znat ćeš, da je pred tobom neki novi životni put. Znat ćeš, da više neće biti kao prije. Znat ćeš, da čak i kad si sam, nećeš biti isti kao prije.

 

To je prava ljubav – ona koja ostaje. Čak i ako te napusti jednoga dana, jedan dio nje ostat će u pukotinama tvoga srca i s melankolijom te podsjećati na nju.

 

Ostaje u pogledu i u suzama u očima. Ostaje u snovima noću, u uspomenama danju.
Ostaje istovremeno i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti.

Zato što to samo LJUBAV može.


(http://img196.imageshack.us/img196/234/33maca.jpg)

 

 :)  RIJEKA I PUSTINJA


Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živog pijeska. Rijeka je zastala od straha.

“To je moj kraj. Pustinju neću preći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikad neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je zaista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti.

“Prepusti se suncu da te zagrije, uzdići ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši.

“Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.”

Vjetar joj odgovori:

“Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.”

No rijeka se suviše bojala i pustinja ju je progutala.


(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2010/01/pustinjska-rijeka-204x300.jpg)

Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećanja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život.
 Treba dopustiti da nas preobrazi neiscrpan izvor energije koju možemo nazivati bog ili sasvim drugačije.

Pouke divljih gusaka
 
1. Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama.
  Pouka:  Ljudi koji putuju u istomu smjeru, povećani osjećajem zajednosti, brže će i lakše stići tamo gdje su se uputili, ako se oslone na međusobne zamahe i napredovanja.
 
2. Kadgod se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod samotničnoga leta, pa se hitro vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje.
  Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo u jatu, predvođenom onima koji vode tamo gdje i sami želimo stići.
 
3. Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj.
  Pouka: Isplati se ako pri teškim zadaćama izmjenjujemo i dijelimo vodstvo - kako s ljudima, tako i s guskama. Međusobna je zavisnost od pomoći.
 
4. Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi obodrile čelne letačice da održe brzinu leta.
  Pouka: Moramo biti sigurni da "gakanje" iz zadnjih redova pruža podršku onima naprijed - ništa manje od toga.
 
5. Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje.

  Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine.

(http://i119.photobucket.com/albums/o144/MrsWindsor/9.jpg)

Job 12:7-9
Ali, pitaj zvijeri i poučit će te;
ptice nebeske pitaj i
razjasnit će ti.
Gušteri zemlje to će ti protumačit,
ribe u moru ispripovjedit će ti.
Od stvorenja sviju,
 koje ne bi znalo
da je sve to Božja ruka učinila.
 

Bravo Nado... :angel:

 :) hvala Zen  :angel: :angel:
Rasizam u avionu
 
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : - U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: - Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih... tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: - Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
 
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
   - Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
 
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
 
 (http://img501.imageshack.us/img501/8858/aept06qg4.jpg)
 
Dodatak:
Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: "Ljudske!".
 

Imamo to u posebnoj temi Nado, ali ipak, dobro je da se podsetimo.. :prijatelj: :angel:

Poucna prica.........  :o


Ustvari nisam nikada razumeo zašto se seksualne potrebe muškaraca i žena toliko razlikuju.
I nikada nisam razumeo sva ostala sranja vezana za Veneru i Mars.
Takođe, nisam nikada razumeo zašto muškarci razmišljaju glavom, a žene srcem.

Na primer: Lepe večeri, prošle nedelje, bio sam sa ženom uveče u krevetu.
Strast je počela da se rasplamsava... kad je ona odjednom rekla: 'Ne mogu danas, nisam raspoložena... želela bih da me samo malo držiš u naručju.' Zabezeknuo sam se i rekao:
'Šta?!?.... Šta je sad to?' I posle toga je rekla reči, kojih se boji svaki normalan muškarac na planeti: 'Ti jednostavno ne razumeš, moje osećajne potrebe, koje imam kao ženska, da bi zadovoljila tvoje fizičke potrebe koje imaš kao muškarac.'

Na moj glupi pogled je odgovorila: 'Zar me ne možeš voleti takvu kakva sam, a ne zbog toga šta radimo u krevetu?'
Gledajući na to, da sam ustanovio, da te večeri neće biti ničega, ogrenuo sam se na stranu, nekoliko puta silovito prdnuo i zaspao.

Sledeći dan sam zvao na posao i poručio da imam odmor i da ću vreme provesti sa svojom ženom. Prvo sam je odveo na ručak, a posle toga u veliki tržni centar sa velikim odeljenjem za žensku garderobu.
Isprobala je nekoliko veoma skupih kompleta ali pošto nije mogla da se odluči koji bi uzela, rekao sam joj da ću joj kupiti sva tri. Htela je i cipele, koji bi joj se uskladili sa kompletima i rekao sam joj da ću joj uzeti za svaki komplet po jedan par. Posle toga smo otišli na odeljenje sa nakitom, gde sam joj kupio dijamantske minđuše. Ne mogu da vam objasnim koliko je bila uzbuđena. Verovatno je pomislila da sam na ivici bankrotstva.
Pomislio sam da me malo testira, kada je poželela znojnice za tenis, iako nikada u životu nije držala reket u rukama. Verovatno je pomislila da je malo zezam kada sam joj rekao:
'Naravno draga.' Od silnog uzbuđenja bila je na ivici da doživi orgazam..

Nasmejana je na kraju rekla: 'Mislim da bi to bilo sve. Idemo na blagajnu.'
Jedva sam se suzdržao da nisam pukao od smeha, kada sam joj rekao: 'Ne mogu danas, nisam raspoložen.'
Lice joj je pobledelo, donja vilica joj se spustila do kolena: 'ŠTA?!?'
Na to sam joj rekao:
'Samo sam hteo da DRŽIŠ sve te stavri u naručju neko vreme... Ti jednostavno ne razumeš moje finansijske probleme koje imam kao muškarac, da bi zadovoljio potrebe kupovanja, koje ti imaš kao ženska.'
I baš kada je bila na tome da me ubije pogledom, rekao sam joj: 'Zar me ne možeš voleti takvog kakav sam, a ne samo zbog stvari koje ti kupujem?'

Očigledno ni večeras neće biti ničega... ::)

 :) eh, jesi neki... B.Love  :P

Evo jedna bajka sad:

BAJKA O JEDNOM MIŠU

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i reče:
“Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka
je u kući!”
Svinja je suosjećala, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao svinju. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu./color]



(http://img715.imageshack.us/img715/3728/69107401.jpg)

Kad sljedeći put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Brinite o drugima i drugi će vam vratiti – kad se najmanje nadate.

 :)
ZANIMLJIVA  PRIČA


Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima. Najednom unuk upita djeda:

- Djede, koliko ti imaš godina?

Djed odgovori:

- Da razmislim, rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu, fotokopirnog aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.

Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka.

Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak).

Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni.

Vjenčao sam se s tvojom bakom i živjeli smo zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.

Riječ "gay" je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca.

O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.

Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije.

Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće.

Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.

Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi.

Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili ustupiti joj mjesto (sjedalo).

Ako je bila trudnica, dopratili bi je do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i donijeli joj.

Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće.

Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propustalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale.

Muškarci nisu nikada pozdravljali zene, a da ne bi ustali ako su sjedili.

Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak.

Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač.

U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.

Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.

Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.

Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.

Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i blizom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.

Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli prostor s neznancima.

Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo.

Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisaće strojeve, računala, prijenosna računala.

Notebook je bila bilježnica.

Satove smo navijali svaki dan.

Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, kućanski aparati nisu imali svjetlećih prikazivača.

Kada već govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio - budilica.

O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.

Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.

Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo.

Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna sladila.

U trgovini je bilo moguce kupiti nesto za 5 do 10 centi.

Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.

Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novac?

U moje vrijeme, trava je bila nesto sto smo kosili, a ne pusili.

Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da zena treba muza da bi imala dijete.

Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?

- E... djede. Više od 200 godina!? Odgovori unuk.

(http://img121.imageshack.us/img121/9413/didaz.jpg)


 Ne, dragi moj, samo pedeset!

 

 

 :)
PRAVI SIN

Došle na bunar tri žene. U razgovoru su hvalile svoje sinove.
Slušao to starac. Prva žena pohvali svog sina:
 "Moj sin je tako spretan da su svi drugi iza njega."
Druga reče:
"Moj sin pjeva kao slavuj! Nitko nema tako lijep glas kao on."
Treća je majka šutjela.
Upitaše je:
 "A zašto ti ne pohvališ svoga sina?"
 Ona odvrati:
 "Moj sin običan je dječak i nema ništa posebno da bih ga hvalila."
Žene se uputiše kući. Starac je išao za njima.

Posude s vodom bile su teške pa su žene zastale da se odmore.
Ususret im dođu tri mladića.
Prvi se postavi na ruke i počne se prebacivati.
Drugi počne zanosno pjevati.
Treći mladić dotrča svojoj majci, uzme joj posude s vodom i ponese ih kući.

Upitaju tada žene starca:
 "Što ti misliš o našim sinovima?"

Starac začuđeno upita:
 "Gdje su vaši sinovi? Ja vidim samo jednog jedinog sina!"

:) KUĆA

Neki je majstor godinama radio za veliku građevinsku tvrtku.
Jednoga dana dobi nalog da sagradi uzornu vilu prema nacrtima koje sam izabere. Mogao je izabrati mjesto koje se njemu najviše sviđa, a i novaca je dobio više nego dovoljno.

Radovi su ubrzo započeli. Iskoristivši toliko povjerenje, majstor je nabavljao najlošiji materijal, unajmljivao nestručne ljude i
plaćao ih ispod cijene, kako bi što više ušteđenog novca zgrnuo u svoj džep.

Kad vila bijaše gotova, majstor, u malom prigodnom slavlju, predsjedniku tvrtke uruči ključeve.

Predsjednik mu ih vrati s osmijehom i pružajući ruku reče:
"Ova je vila naš dar vama u znak zahvalnosti i poštovanja."

(http://www.finfacts.ie/artman/uploads/2/Irish_House_Prices_Apr252009.jpg)

 :) LJUBAV SE UČI

Kad se u Indiji govori o stvaranju muškarca i žene, pripovijeda se slijedeća legenda:

Kad je Stvoritelj završio sa stvaranjem muškarca, bio je svjestan da je iskoristio sve sastojke, koji su mu bili na raspolaganju. Nije bilo više ničega trajnog, stabilnog, čvrstog od čega bi mogao stvoriti ženu.
 
Stvoritelj je dugo vremena razmišljao i na kraju uze:
mjesečevu puninu, savitljivost vinove loze i treperenje trave, vitkost trstike i cvjetanje cvjetova, lakoću listića i svjetlost sunčevih zraka, plačljivost oblaka i nestalnost vjetrova, zečju plašljivost, paunovo šepurenje, mekoću ptičjeg perja i tvrdoću dijamanta, slatkoću meda i okrutnost (ljutinu) tigra, žar vatre i hladnoću snijega, brbljavost papige i pjev slavuja, dvoličnost lisice i vjernost majke lavice.
Pomiješavši sve te netrajne elemente, Stvoritelj stvori ženu i dade je muškarcu.

Nakon tjedan dana dođe muškarac i reče:
 "Gospodine, stvorenje koje si mi dao jako me unesrećuje. Toliko govori i tako me nemilosrdno muči da ne mogu odahnuti. Hoće da se neprestano brinem oko nje i tako gubim vrijeme. Plače za svaku sitnicu i živi besposleno. Došao sam da Ti je vratim, jer ne mogu s njom živjeti."
"Dobro" - odgovori Stvoritelj i uze je natrag.

Nakon tjedan dana vrati se muškarac i reče:
 "Gospodine, od kad sam vratio ono stvorenje, život mi je postao tako prazan. Stalno mislim na nju - kako je plesala i pjevala, kako me je ispod oko gledala, kako me je zadirkivala i kako se naslanjala na mene. Bila je tako lijepa i tako nježna u dodiru. Obožavao sam slušati njezin smijeh. Molim Te, vrati mi je natrag.
"Dobro" - odgovori Stvoritelj. I muškarac je opet uze k sebi.

Nakon tri dana opet dođe i reče:
 "Gospodine, ne razumijem i ne znam to objasniti, ali nakon svih mojih iskustva s onim stvorenjem, došao sam do zaključka da mi pravi više problema nego radosti. Preklinjem Te, uzmi je natrag! Ne mogu s njom živjeti!"
"Ali ne možeš živjeti ni bez nje" - odvrati Stvoritelj.
Zatim se okrenu leđima do muškarca i nastavi svoj posao.
Muškarac sav razočaran reče: "Što da radim? Niti mogu živjeti s njom, a niti bez nje!"


(http://img99.imageshack.us/img99/7997/kaotempera.jpg) (http://img99.imageshack.us/i/kaotempera.jpg/)

Ljubav je osjećaj koji treba učiti.
To je napetost i ostvarenje.
To je velika čežnja i neprijateljstvo.
To je radost i bol.
Nema jednoga bez drugoga.
Sreća je samo dio ljubavi - onoga što treba naučiti. Patnja također spada u ljubav. Ona je tajna ljubavi, njezina ljepota i njezin teret.
Ljubav je osjećaj koji treba učiti.

B. ovo je tema za poucne i inspirativne price nepoznatih autora. Imas temu u Humoru - Tekstovi u koju mozes ovakve tekstove da stavljas ;)

KURS ISPRAVNOG ŽIVLJENJA!


Ja čitam više, a čistim manje. Ja sedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Ja provodim više vremena sa porodicom, a manje na poslu.
Shvatio sam da je život u suštini jedna celina ispunjena užicima, a ne kurs o preživljavanju.
Ja ne čuvam ništa više. Ja upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Ja obučem moj novi sako, kad idem u supermerket, ako mi je želja. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvek kad poželim.
Fraze…”jednog dana” i “jednog od ovih dana” skoro su nestale iz mog rečnika. Ako je nešto vredno videti, slušati ili raditi, onda ja želim da vidim, slušam ili radim to SADA.
Ja nisam siguran u to šta bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovde sutra, u šta mi sve verujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom familijom, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Verujem da bi ona išla da jede u kineskom restoranu, to je njena omiljena hrana.
Smeta mi da sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja “jednog dana” hteo da kontaktiram. Smeta mi da ne pišem pisma, koje sam mislio pisati “jednog od ovih dana”. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i deci, češće, koliko ih volim.
Sada pokušavam da ne zakasnim, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može da obogati naš život, smehom ili radošću.
I svaki dan kažem samom sebi da je danas jedan specijalan dan… Svaki dan, svaki sat, svaki minut je specijalan!!!

 :)   PRIČA O ZVIJEZDI I ŠANSI


Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one ugibaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera.
Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje ugiba i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugiba i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom hipu. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja...
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi.
A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu.
Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita:
-A što to vi radite?
Drugi odgovara:
-Vraćam zvijezde moru! P
rvi začudeno pita:
-Ali cemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
-Ali za ovu ima šanse!

(http://www.imagesforme.com/upload/d747a519.jpg)

Poruka:
U nastojanju da pomognemo, ne možemo svima pomoći, ali ako Vam se nađe na putu prilika da pomognete - učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

 :)
ZAŠTO LJUDI VIČU JEDNI NA DRUGE?!


Hinduistički svetac, posjetivši rijeku Gang kako bi se okupao, naišao je na jednu porodicu čiji su članovi ljutito vikali jedni na druge. Okrenuo se svojim učenicima nasmijan i upitao:

„Šta mislite, zašto ljudi viču jedni na druge kad su ljuti?“

Učenici su razmišljali neko vrijeme, te jedan od njih reče: „Vičemo zato što gubimo svoj mir.“

„Ali, zašto trebate vikati kad je druga osoba pored vas?! Mogli biste mu reći to što mu imate za reći na nježniji način.“, dodao je svetac.

Učenici su dali još nekoliko odgovora, ali nijednim svetac nije bio zadovoljan.

Napokon im je i objasnio:

„Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje. Kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo. Što su ljući, to će jače morati vikati da bi se čuli i pokrili tu veliku udaljenost.

Šta se događa kad se dvoje ljudi voli?! Ne viču jedno na drugo već govore nježno, zato jer su njihova srca jako blizu. Razlika između njih ne postoji ili je jako mala…“

Hinduistički svetac je nastavio:

„Kad se vole još više, šta se događa? Oni ne govore, već šapuću i još se više približe međusobno u svojoj ljubavi. Na kraju ne trebaju više niti šaptati, samo se gledaju i to je sve. Tako su blizu dvoje ljudi jedno drugome kad se vole.“

Za kraj im je još rekao i ovo:

„Dakle, kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju, jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika da nećete naći put kojim ćete se vratiti. Tada biste mogli završiti i na sudu na primjer, zbog razvoda.“

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2010/02/Streit.jpg)

 :)
ODANOST DO KRAJA

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i uprkos beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.

Kad god sam bila ‘zločesta’, prijetio si mi prstom i pitao si me: ‘Kako si mogla?’ – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobijala samo kornet jer je ’sladoled štetan za pse’, kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila ‘ljubitelj pasa’ – ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam srećna jer si i ti bio srećan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam ‘zatočenik ljubavi’.

Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir – jer je tvoj dodir postao tako rijedak – i dala bih svoj život da ih odbranim, ako treba.

Ušunjala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od ‘tvog psa’ postala sam ’samo pas’, a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju ‘porodicu’, ali nekada sam i ja bila ta tvoja porodica. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao ‘znam da ćete joj pronaći divan dom’. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo ‘Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!’ A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se ‘Kako je mogao?’

U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovno, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti – da si se predomislio – da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će neko doći, neko kome je stalo, neko ko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu takmičiti sa živahnošću štenadi koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na sto, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala:

‘Kako možeš?’

Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je ‘Oprosti’. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me niko neće ignorisati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi – mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje ‘Kako možeš?’ nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2010/02/stene.jpg)

 :)
PROMAŠEN ŽIVOT


Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.

U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se
skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.

Zatvorivši oči upitao ih je:

“Prijatelji, ko ste vi?”

Jedna od prilika reče:

“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”

“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”

Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:

“Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe – došli smo umrijeti s tobom.”

(http://www.imagesforme.com/upload/b8c82a60.jpg)

 :)      DVA ORLA


Stari indijanski poglavica Dva Orla sjedio je u svom šatoru u rezervatu,
pusšeći ceremonijalnu lulu i promatrajući dva Službenika vlade SAD koji su
ga došli intervjuirati.

Jedan od njih upitao ga je :

"Osmatrao si bijelog čovjeka preko 90 godina. Vidio si njegove ratove i njegov tehnološki
napredak. Vidio si njegov progres, kao i štetu koju je u stanju napraviti.".
Poglavica je kimnuo glavom u znak slaganja.

Službenik je nastavio :

"Uzevši u obzir sve te događaje,  gdje je, po tvom mišljenju, bijeli čovjek pogriješio ?"
Poglavica je zurio u vladinog sluzbenika preko minute, i onda je mirno
odgovorio :

"Kada je bijeli čovjek došao ovamo Indijanci su tu upravljali;
Nije bilo poreza,
Nije bilo dugova,
Bizona je bilo u izobilju,
Dabrova je bilo u izobilju,
Žene su radile sav posao, !
Vračevi su liječili besplatno,
Indijanski muževi su provodili cijeli dan loveći i pecajući, i vodećo ljubav cijele noći."

Tada se poglavica nagnuo unazad i nasmješio...

" Samo bijeli čovjek je mogao biti toliko glup da pomisli kako može poboljšati takav sustav."

(http://www.yndigehera.com/images/Indian%20land.jpg)

 

 :)   LJUDI SA CRVENOM RUŽOM

Ovo je priča o ljudima sa crvenom ružom. Događaj se zbiva negdje pred kraj II svjetskog rata, na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku. Priča govori o jednom mladiću koji je tražio osobu koju nikada nije vidio, a koju je volio.
On je poručnik Džon Blanšard. “Ustao je, kaže, sa svoga sjedišta sa klupe na kojoj je sjedio na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo da pažljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku stanicu u Njujorku. Tražio je djevojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna. Djevojku sa crvenom ružom. Njegovo interesovanje za ovu djevojku počelo je 13 mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, privukao ga je sadržaj te knjige, ne sa tekstom u toj knjizi, već sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lijep rukopis i on je zaključio da iza tog rukopisa stoji jedno biće koje je promišljena duša i jedan duboki um. Na prvoj stranici knjige našao je čak i ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena i truda i pronašao je čak i njenu adresu. Živjela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sljedećeg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svjetskog rata. Sljedeće cijele godine i još jednog mjeseca, dakle 13 mjeseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Započela je romansa. Oficir Blanšard je u jednom pismu, pri kraju 13 mjeseci zatražio sliku, ali djevojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo jos privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće mu puno značiti kako ona izgleda. Kada je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. Sedam sati uveče na velikoj Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku.
” Prepoznaćeš me”, – pisala je djevojka –  ”po crvenoj ruži koju ću nositi na mom reveru.”

I tako, u 7 sati uveče on je bio na stanici i tražio očima djevojku koju je njegovo srce voljelo ali čije lice nikada do tada nije vidio. Oficir kaže:
 

“Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvjetovi. Crte lica bile su besprijekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svijetlozeleni kostim i izgledala je kao proljeće koje je oživjelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odijela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmijeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: “Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smjeru?”
“Skoro nekontrolisano, načinio sam još samo jedan korak ka njoj a onda, tačno iz nje, ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne djevojke. Na sebi je imala prosijedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tijela isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Djevojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osjetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da slijedim djevojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno blijedo i okruglo lice bilo je plemenito i osjećajno; njene sive oči su imale svjetlucavi sjaj.
Nisam oklijevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama – to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvijek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi i dok sam govorio osjećao sam neku gorčinu razočarenja.
Ja sam poručnik Džon Blanšard, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovdje na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru?” Ženino lice se rasteglo u prijatan osmijeh.

“Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću” – odgovorila je. “Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda prošla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na rever mog kaputa. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je rekla da me upotrebljava kao neku vrstu testa.”

**
 
(http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/12/mornarka-300x300.jpg)

Prava vrijednost ljudske duše se vidi u odgovoru na neprivlačno. Neko je napisao: “Kaži mi koga voliš i ja ću ti reći ko si”. Ko nosi crvenu ružu?! Obično oni koji nisu za primjećivanje. Obično oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ružu. Da li ste se ikada zapitali kako postupamo sa njima, u našim svakodnevnim kontaktima.