Život je more, pučina crna, po kojoj tonu mnogi što brode. Nije mi srce plašljiva srna. Ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje. Oseka sreće, a tuge plima. Šiba me nebo bičem oluje, al' još se ne dam i još me ima.
U jutra rana plaše me senke minulih dana. Sećanja mutna kao u laži, kao u snu...
Ipak se borim, ipak se nadam, sve manje letim, sve više padam, i sve su jače ruke sto me vuku dnu...
Možda će žena svilenog bedra, koja me zove i pruža ruke, uliti vetar u moja jedra, do nove žene do nove luke.
Život je more...
|
|