Kad zadnju brazdu zaorem, po tragu senke rodine... Procvaće zimske ružice... Po prvi put te godine... Naić'e studen atarom... Kao regiment oklopni... I biću samo mirna vlat, kad okopni...
Ja nemam nigdi nikoga... Al moja priča prosta je: Štogod ih manje zavoleš, menje ti njih nedostaje... I nisam kadar švindlati... za sobom skele paliti... Da silom steknem nekog kom ću faliti...
Obećo sam da te neću pominjati... Bogarati i sudbinu proklinjati... U varoš se preseliti... Orcati i veseliti... Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
Kad zadnji čokot zagrnem pod skute Svetog Damjana... U bokal bistre plemenke zapašće trunka tamjana... Strahovi mladi umiru... Priču sam kraju priveo... Još onda kada sam i njih nadživeo...
Obećo sam da ću makar za beštiju... Da ću naći lepšu, bolju i veštiju... Nemeškinju... Gospodičnu... Ni po čemu tebi sličnu... Obećo sam srca teška... Obećo sam... Al jebešga...
I utom pašće i zadnji sneg... Preko svih prvih snegova... A perce anđela je teg spram svih zemaljskih tegova... Spreman je Onaj varati... Olovni kantar skovati... Al danas više ne bih trebo psovati...
|
|