Sve neprospavane noći oprostiti neću moći ni za brdo zlatnih dukata.
Valjda hoćeš da poludim šta mi treba da mi ljudi kada prođem pogled spuštaju.
I nakon svega opet lažeš da je sve to ljubav, kažeš. Reći ću ti šta me muči- ljubav te trebala vratit kući!
Varalico, nek te druga ima samo priznaj tu pred svima da li si me ikad volio! Varalico, široka ti polja šta je čeka, ne zna ona- čaše tuge, noći muke a nigdje tvoga ramena.
Na krevetu bijelom, mekom zaprljo si ruke grijehom, mnoge kose ti si raspleo.
Sad pogledaj oči moje. To što vidiš, suza to je. Ne što moje srce voli nego što me duša boli!
Varalico...
|
|