zalazak trećeg sunca, nepodnošljiva vrelina brujanje mašina, skučena metalna kabina moj svet je praznina samo kamen i prašina i pokoje sećanje, odblesci davnina obronci planina, šume, kristalna jezera moje novo okruženje razara atmosfera histerije, ludila, raspada sistema zemlju napadaju bolesti, pošast ko himera konačna dilema: preživeti il' stati razmatram situacije koje uslediće zatim bespoštedna borba il' spokoj u raki zloslutna izmaglica već danima me prati ali šta su ovde dani kad vreme je stalo i ono malo preživelih je posrnulo i palo egzistencije sramne dotukle ih rane porok im je vodilja na putevima tame tela zagadjuju otrovom, svi navučeni su mahom obrazac ponašanja koji uslovljen je strahom.
alarm detektora kretanja, poznat odraz na viziru nakaze su tu! neće otići u miru šaljem izvidjačku sondu da preleti mračnu hordu obaveštavam toranj da spreme se za borbu i molim se bogu, mada sumnjam u njega za pokolj ili trijumf da se okonča ova beda primam signal iz sonde, neverovatni podaci o neprijatelja snazi. ako postoje junaci nisam jedan od njih. maksimalnom brzinom letim ka bazi, sve do sudara s dinom situacija bez izlaza, nemam vremena da mislim kontrolu nad delom mi preuzima instinkt koji sumanutim trkom vodi me put otvora u magmatskoj steni. gori pogonska komora! ostavljam za sobom zvuk eksplozije prodoran gubim tlo pod nogama, klizim ko niz tobogan.
bolno trljam potiljak, koliko bio sam bez svesti? u mraku tražim izvor piska, postaje sve cešći i ko zvuk aparata kad bolesni bledi neprekidan, glasnik kraja koji sledi svetlost ... ispunjava celu odaju bljesak zaslepljuje oči, zenice se skupljaju polako postajem svestan oblika ovog mesta savršen tetraedar, u centru podnožja pijedestal oko opisan krug meni starnim simbolima piktografsko pismo, sigurno staro je eonima kako sam dospeo ovamo? šta je ovo mesto? nigde ne vidim otvor!? odakle dopire svetlo? preispitujem se dok proucavam mural na jednom od zidova, opisuje ritual ako ga dobro tumačim ovo je neka vrsta hrama sveštenici formiraju krug oko piktograma na postolju stoji dečak koji zrakom iz očiju u zidu otvara prolaz u drugu prostoriju u koju ulazi naoružan odatle crtež se račva u prikaz moćnog božanstva i leš mrtvog dečaka obred prosvećenja? test za mlade ratnike? il nešto sasvim treće? al prostorija sa slike je možda moja jedina veza sa površinom tom se mišlju smirujem dok okružen tišinom koračam ka središtu jednakostraničnog trougla penjem se na postolje napetih čula u isčekivanju čuda. stiže istog sekunda telo prožima sila, iz očnih duplji svetlost kulja.
ništa ne mora biti ko što nekad je bilo. spoznaja je blizu, budi spreman za epilog, kad se vizija silnog otelotvori kroz život.
taj trenutak pamtiću ostatak moga veka kao nepregledno belilo planete večnog leda kao osećaj spokojstva, miline, svetla skidam kacigu, trljam oči, netremice gledam opčinjen, sa osmehom i pogledom dečaka zaštićen i spokojan u okrilju oblaka i nema više ograda ni traga ljudske ruke ko da nevreme je iza mene, ispred mirne luke i tako srećan ali neoprezan na tren sklopih oči i nestadoh ko kapljica na užarenoj ploči i kao mačem po stomaku tada preseče me hladna slutnja kao munja grom iz tmurna neba hada ispred mene par prilika izlaze iz otvora i prekri me crni oblak poput pogrebnog pokrova ternutak tišine i napetosti kranje bljesak laserskog pištolja, u levu ruku sam ranjen ja se prenuh u sekundi sav zaprepašćen od straha uz talas hladne vode ko kad podigne se brana i tada jasno kao dan shvatih šta mi se sprema okom tražim zaklon ali zaklona nema više refleksno no svesno brzo bacih se u stranu punim oba pištolja vraćam kacigu na glavu gledam suviše ih ima. bacam bombu neutrona ekspolozija razbija formaciju kordona zujanje fejzera, miris sprženog mesa ne znam stvarno šta da radim kada ne znam ni gde sam u prostoriji sam ja, ispred nepregledna masa dok nasumice pucam oni padaju bez glasa ja se okrećem ka izlazu al da izadem ne mogu oštar bol padam (padam, padam)... pogodjen u nogu da se predam? ipak ne dam život suviše je vredan grabim pištolj pucam, pucam. pao je još jedan i osećaj besa dok gledam grozne nemani ma, nek ide život! dodjite, sad potpuno sam spreman! i na interfejs vizira pada odsjaj svetlosti uz kapljice krvi...
novi odred spodoba se zaleće obrušava ja kosim kao furija, ni korak ne ustručavam davno sam obučavam, sad sve mi se vraća likvidacija pogledom kao oštricom mača sada vladam situacijom, levitiram, manevrišem snagom svoga uma zveri dezintegrišem mogu da se skoncentrišem, tehnikom baratam razlog njihovog dolaska napokon shvatam zamahujem rukama, pokrećem vetar usmeravam kristale i formiram spektar jedinstvo svih energija isijavam kroz etar poistovećujem se sa sredinom, kameleon prestajem da budem... sijam kao freon!
krećem ka površini iz ovog pakla. izlećem uz gejzir peska krvi i stakla
lebdim nad pustinjom do grupacije dina upirem prst ka njima iz zemlje raste planina pod njom izviru reke, duž obala rastu šume postajem natprirodna sila, prisutan za uvek u svemiru i u svesti potomaka svetu knjigu pišu na osnovu odlomaka mog života, trijumfa nad nakazama sotone dalekih kolonija hramove krase moje ikone.
|
|