Najbolji citat!!!!

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[:) hope]

thx Clockwork Dreamer ma iman ja i nešto (Pismo iz 1920.) o Bosni Ive Andića ali je jako dugo....

Salji na pp .

haha, možda bi bilo i bolje tako, no evo, stavim ovdje u dva dijela paš vidit zašto

[:) hope]

Ivo Andrić - Pismo iz 1920. (prvi dio)


Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

[:) hope]

  Ivo Andrić - Pismo iz 1920. (drugi dio)

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

[alice in velvet]

Nado ovo je.....odlično.....baš ....odlično....

kad smo kod Andrića evo par njegovih citata:

Naposletku, sve cim se ovaj nas zivot kazuje - misli, napori,
pogledi, osmesi, reci, uzdasi - sve to tezi ka drugoj obali, kojoj
se upravlja kao cilju, i na svakoj tek dobiva svoj pravi smisao.
Sve to ima nesto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao.
Jer, sve je prelaz, most ciji se krajevi gube u beskonacnosti, a
prema kom su svi zemni mostovi samo decje igracke, bledi simboli.
A SVA JE NASA NADA S ONE STRANE.

Dok je covek plen svojih strasti, rob cula i igracka maste, dotle su i svaka tajna muka i gorcina razumljive i lakse, jer su zasluzene, kao prirodno nalicje nedostojna zivota. Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebicnosti, sav predan radu, ziveci za druge, uvidi da je ta ista gorcina na kraju svakog puta, onda zaista covek ne zna sta da misli i nema cemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao  da cemo se probuditi, jecajuci.
***Ivo Andric

[:) hope]

  jooj, ja san mislila da se nećeš složit s menon glede tog pisma  ali morala san stavit to o tome buretu baruta il kako se već govori, a I. Andrić stvarno najviše ima mudrih misli... baš mi je i knjiga na stolu njegova "Znakovi pored puta" dala ćaći da čita 

Ova mi je najdraža:
Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvjek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

[BOY NAMED SANDOZ]

Znate sta vas dve. Ako se na kraju meseca moji slogiraju zbog telefonskog racuna ja cu reci VI ste krive  .

Quid quid latine dictum sit altum videtur ( bilo sta receno na latinskom zvuci pametno ).

[:) hope]

  Clock...  Varietas delectat!
i baš mi godi ako mi budemo razlog tvog dugog boravka na netu, ali mi nipošto nisu dragi ti emotikoni što ih stavi na kraju 

[:) hope]

  samo da bi Clockwork Dreamer  imao šta čitati 

PAMETNI SU OVO LJUDI

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.


Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

Meša Selimović

[:) hope]

  evo još jedan Mešin glede Bosne, ali bi se lako mogao primjenit na sve balkance:

SVAKA ČAST NAŠOJ LUDOSTI

- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe! Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, ali isto tako sigurno?

A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!


**

Meša Selimović - odlomak iz “Derviš i smrt”

[:) hope]

  Brian Tracy:

Sve se dešava sa nekim razlogom; jer za svaku posljedicu ili rezultat postoji određen uzrok.

 U šta god istinski vjerujete svim srcem to postaje vaša stvarnost.

 Ako želite da promijenite ili poboljšate nešto u svom životu, morate da počnete tako što ćete mijenjati unutrašnje aspekte vašeg uma.

 Stvar je u tome da ne možete postići cilj izvan vas sve dok to prvo ne kreirate unutar vas.

 Nivo do kojeg ćete napredovati određen je, uglavnom, nivoom do kojeg želite da se penjete.

 Vi postajete nepopravljivi optimista kada stvarate navike optimizma!

 Šta god očekujete sa potpunom sigurnošću, to postaje vaše sopstveno proročanstvo koje ćete sami ispuniti.

 Svako veliko financijsko dostignuće predstavlja zbir više stotina manjih napora ili žrtvi, koje niko nikada ne vidi, niti cijeni.

 Tužno je, ali istinito, da ako samo štedite za kišne dane, budite sigurni da će kiša uskoro početi da pada.
Ako štedite sa namjerom da potrošite taj novac čim vam bude potreban, nećete biti ni svjesni kako će vam brzo biti potreban.

 Žrtva koju podnosite u kratkoročnom smislu, jeste cijena koju plaćate da biste obezbijedili sigurnost u dugoročnom smislu.

 Vi ste kao živi magnet; u vaš život stalno privlačite ljude, situacije i okolnosti koje su u skladu sa vašim dominantnim mislima.

 Ne postoji uspjeh bez privremenog neuspjeha. Prepreke i razočarenja su neminovni i neizbježni. Vaša sposobnost da pozitivno i kostruktivno odgovorite na nevolju će pokazati kakva ste vi, u stvari, osoba.

[JWH1947]

Da, od SAD...vicevi

Citat od Wayne...
Konzumiranje rakija i pusenje dobra bilje zajedno je poput mokrenja protiv vjetra.

[:) hope]

  ah, taj Meša - odličan je!

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.

Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva…ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi…

Meša Selimović

[Њавица]

"Прва љубав је само мало глупости и пуно радозналости...."

[BOY NAMED SANDOZ]

A jel mogu filmski?

Pretpostavicu da je odgovor da .



Tyler Durden: Fuck damnation, man! Fuck redemption! We are God's unwanted children? So be it!
Narrator: OK. Give me some water!
Tyler Durden: Listen, you can run water over your hand and make it worse or...
[shouts]
Tyler Durden: look at me... or you can use vinegar and neutralize the burn.
Narrator: Please let me have it... *Please*!
Tyler Durden: First you have to give up, first you have to *know*... not fear... *know*... that someday you're gonna die.


Tyler Durden: Man, I see in fight club the strongest and smartest men who've ever lived. I see all this potential, and I see squandering. God damn it, an entire generation pumping gas, waiting tables; slaves with white collars. Advertising has us chasing cars and clothes, working jobs we hate so we can buy shit we don't need. We're the middle children of history, man. No purpose or place. We have no Great War. No Great Depression. Our Great War's a spiritual war... our Great Depression is our lives. We've all been raised on television to believe that one day we'd all be millionaires, and movie gods, and rock stars. But we won't. And we're slowly learning that fact. And we're very, very pissed off.


Tyler Durden: You're not your job. You're not how much money you have in the bank. You're not the car you drive. You're not the contents of your wallet. You're not your fucking khakis. You're the all-singing, all-dancing crap of the world.


Mark "Rent-boy" Renton: Choose Life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television, choose washing machines, cars, compact disc players and electrical tin openers. Choose good health, low cholesterol, and dental insurance. Choose fixed interest mortgage repayments. Choose a starter home. Choose your friends. Choose leisurewear and matching luggage. Choose a three-piece suit on hire purchase in a range of fucking fabrics. Choose DIY and wondering who the fuck you are on Sunday morning. Choose sitting on that couch watching mind-numbing, spirit-crushing game shows, stuffing fucking junk food into your mouth. Choose rotting away at the end of it all, pissing your last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked up brats you spawned to replace yourselves. Choose your future. Choose life... But why would I want to do a thing like that? I chose not to choose life. I chose somethin' else. And the reasons? There are no reasons. Who needs reasons when you've got heroin?

[BOY NAMED SANDOZ]

I najjaca stvar svih vremena

Jerry: Oh no you don't! Osgood, I'm gonna level with you. We can't get married at all.
Osgood: Why not?
Jerry: Well, in the first place, I'm not a natural blonde.
Osgood: Doesn't matter.
Jerry: I smoke! I smoke all the time!
Osgood: I don't care.
Jerry: Well, I have a terrible past. For three years now, I've been living with a saxophone player.
Osgood: I forgive you.
Jerry: [Tragically] I can never have children!
Osgood: We can adopt some.
Jerry: But you don't understand, Osgood!
[Pulls of wig]
Jerry: I'm a man!
Osgood: Well, nobody's perfect!