Nepoznat autor...

• Index
• Forum
• Download
• Mp3
• Lyrics
• Arcade
• Chat
• Horoskop
• Contact

Filijala.rs

[:) hope]

  eee, pa ovo prerasta u pravu knjigu 
priča o leptiru mi je sami vrh priča, a koju nadopunjuje i priča o smrti...

-a ova priča o jeziku me vratila u doba djetinjstva kad smo isto tako sami izmišljali riječi da nam roditelji ne bi skužili o čemu pričamo  pa se na kraju i same zapletemo.

[alice in velvet]

woooow Njavice...priča je divna!
Podsjeća me na onu priču o dva druga u bolnici a jedan je bio slijep....ma super!!

[:) hope]

  ee, pa sad se sjetih da na forumu nemamo pismo indijanskog poglavice bijelom čovjeku koje se smatra ekološkom himnom

Ovo je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio predsjedniku SAD-a, kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:

Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.
Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas.
Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine?
Nestale su.
Gdje je orao?
Nema ga više.
Kraj je života i početak borbe za opstanak.

[alice in velvet]

  e čula sam za to famozno pismo...ma super! Nado...svaka čast za ovo!!

[alice in velvet]

Celina i delovi

Veliki kvadrat, koji uopšte nije bio velik nego nemerljiv, i uopšte nije bio četvrtast nego bezobličan, ali je svakako bio Onaj Jedan, Jedini i Jedinstveni, zasanjao je da se prometnuo u bezbroj pojedinačnih maleckih kvadratića, koji uopšte nisu bili kvadratići, nego je svaki od njih bio Onaj Jedini. Niko to, međutim, nije znao, nego je uobrazio svoje četvrtasto „ja“, podrazumevajući pod njime različitost svoje duše, svojih misli, osećanja i svoga tela, kao i potpunu odeljenost od Onog Jedinog, od drugih „ja-ova“, te od čitavog Tetragonotonskog sveta.
„Kvadratići“ su uživali u svojoj uobrazilji, ali i patili, bojali se, tukli i ubijali. Većini je bilo zanimljivo i špicokotrljali su se po stazama postojanja bez ikakve upitanosti nad bilo čime što je izvan svakodnevice i već poznatog kvadronazora.
Međutim, jedan jako, jako mali broj naročitih „kvadratića“ pomalo zaobljenih špiceva, ipak je imao u sebi zapitanost i o svetu van četvrtastog postojanja. Od te aktivnosti takvima izbijala neka naročita, razbuđujuće ljašteća zlaćana boja po čitavoj površini, koja je postajala tim intenzivnija što su dublje ulazili u stanje zapitanosti nad smislom svog postojanja, postojanja kao takvog, nad time kada i gde sve ovo počinje i kada i gde se završava.. Oni su vremenom bivali sve više zaobljeniji i prožeti čistim sjajem dokučenog rastamnjujućeg odgovora, pa se to više nije moglo sakriti ni na svetlosti dana...
Razbuđujuća svetlost čudnih „kvadratića“ uznemiravala je one snotamne, koji bi ponekad bili i vrlo grubi prema „različitima“, i gledali da se brže-bolje obračunaju sa njima i psovkama i batinama, ali i oružjem! Ispoljavali su oni grubosti i neviđeni bes već i kod različitih tonova i dezena sveopšte tmode (tama+moda), a kamoli kad bi neko tu uzeo da im nešto šljašti i izaziva tamo neko progledanje tipa – suštinsko pitanje-odgovor...
Tim naročitim, zaobljenim i svetlećim „kvadratićima“ nije bilo lako da žive sa običnim, mrkim „kvadratićima“, zainteresovanim samo za špicokotrljanje i povremeno, makar rekreativno, zlostavljanje svih tih, za njihov ukus, nepodnošljivo različitih bića.
U takvome jednom Tetragonotonskom svetu, desio se i sledeći događaj:
Gospodin Svetloblutić je stajao pored puta i prodavao sa male tezge svoje rukotvorine, mahom fluorescentne oblutke sa ugraviranim znakom pitanja. Tuda naiđe „gospodin“ Kararadogadov i uputi mu svoj snozlopit: „Šta je krnjavi, valjaš budalama sličnim sebi te besmislene upitnike, a!?“ Na to mu gos’n Svetloblutić odgovori u formi budnodobropita: „Čemu tako grube reči, o, u duši dobri četvrtaoče?“
-                           Ma daj, mani me tih tvojih fazona sa dobrotom i dušom! Treba da se stidiš tog svog ludačkog pogleda na svet i svoje besmislene egzistencije!
-                           Gospodine, vi se ponašate primitivno i besno zato što niste svesni Jednosti svih nas, kroz koju se ja, budući da sam i vi, kajem što sam takav, i pitam se šta da učinim da se promenim...
-                           Jao, jao, čuj njega! E, sa’ ću se lepo usrati od muke – „svi smo mi jedno“, i ti si ja? Marš tamo, budaletino jedna, ne baljezgaj! Kad bi mi bili jedno, ja bi’ te odma skin’o s one stvari, razumeš? Ha, ha, ha! Ja sam Kararadogadov, i uzdam se u svoje mišljenje i svoj kvadrat! A ti se drogiraj tim tvojim fiks idejama, kvadromajmune jedan!
-                           Život je san, a vi od njega pravite noćnu moru, i za sebe i za druge, umesto da spoznate Jedinog, i nađete Istinsko mesto na svetu za svoju pojedinačnost. Kada vam istekne vreme, ostaće samo zlodelo, i gorko ćete se kajati nad njime, i još više nad nepopravljivošću učinjenog lošeg, i neučinjenog dobra!
-                           Slušaj ti, šljokicasti kretenu zatupljenoh špiceva, kad te nabodem jednom i sastavim sa zemljom, pitaćeš se šta ti je trebalo da se zevzečiš sa svim tim glupostima, umesto da lepo živiš k’o sav normalan svet. Treba te udarati dok ne iskijaš sve te gluposti o Istini, vančulnome stanju, neumu, o Onome Jednome, Ljubavi...! Ti si mentalni bolesnik i ruglo naše rase, p... ti materina!...
 
Kararadogadov nasrne na Svetloblutića, ali nekako zapne desnim špicem i padne pravo na tezgu sa fluorescenrnim oblucima koja puče, i on udari ničice o zemlju. Jedan od oblutaka pri tome odleti daleko uvis, zastane na tren, i potom se sjuri dole i tresne Kararadogadova pravo u centar za mišljenje, od čega se on onesvesti.
Nešto kasnije, došao je sebi u kućici Svetloblutića i prestrašeno gledao okolo, nemogavši ničega da se seti. Oko njega su bila svetleća i zaobljena bića. „Ko ste vi, ko sam ja, šta se dešava?“, upitao je promuklo. „Odlična pitanja!“, reče jedno od bića, koje mu bi nekako poznato. „Ne razumem ništa!“, odvrati iskreno. „E, to je možda najtačnija stvar koju si do sada shvatio“, nasmejalo se isto to biće. Kararadogadov se pokunjio i oćutao. Spopala ga je neka nepoznata tuga, koja je ispunila domalopređašnju prazninu. Uzdahnuo je. Neko mu dodade osveženje i on zahvalno primi, uz „Hvala lepo!“, našta bi potapšan po desnom došpicu. Pogleda u prisutne i najednom oseti nešto potpuno nepoznato... Poče da plače. I pored toga što se ničega nije sećao, bio je potpuno siguran da mu se to nikada ranije nije desilo. Otrov je isticao iz njega, a zamenjivalo ga je blaženo svetlo, dok je nekako znao da su mu svi davali  neobičnu podršku.
Posle nekoliko vremenskih četvrti, Kararadogadov se umirio i potpuno iscrpljen zaspao. Obla svetleća bića bdela su nad njime...
Bio je još mrak kada je otvorio oči. Zurio je u tavanicu i polako postajao svestan ko je i šta je bio, gorko se kajući, ali isto tako i da se potpuno promenio. Kao da se probudio iz noćne more. Najednom uoči da sija, i da su mu špicevi zaobljeni. Glasno viknu od iznenađenja. Na to se odnekud pojaviše svi oni domaćini i neko od njih reče: „Šta je? Desilo ti se ono najgore, a?, - sad si jedan od nas!“ Na to on počne da se smeje kao lud na brašno, a ostali mu se u horu pridruže...
Kararadogadov je u vreme izlaska Sunca promenio u sebi ime u Radodobrov. Na rastanku je to saopštio svojim dobročiniteljima i izvinuo se za svoj besmisleni i ružni dosadašnji život. Pošto se sa svima srdačno pozdravio, krenuo je stazom natrag u Tetragonotonski svet da sija i tome da podučava druge, ali i da trpi sve ono što mu zbog toga sleduje. Budući da je u njemu umrlo sve što umreti može, a to je neistina postojanja van Celine Jednoga, bio je spreman na sve i ničega se nije bojao!
 
Naravoučenije:
 
Jedino što je u životu sigurno to je smrt. Ona međutim odnosi samo telo i um. Ko za života ne okusi i ne biva ono što ne umire, jer se nije ni rađalo, teško da će u samrtnom toku imati snage za to! Ovo zvuči kao tužna, teška ili nesrećna okolnost, a uistinu je potpuno obrnuto: prirodna životna radost dolazi tek kada se oslobodimo vezanosti za život, i straha od smrti!
 
Valja nam probosti zmaja kopljem luči umirenja, jer će nas inače jamačno požderati... Ako se to desi, niko drugi osim nas samih za tako nešto nije kriv.

[svetlost]

Ovo je divno

1. Tražio sam od Boga da mi pošalje svoje prijatelje... On je poslao tebe.

2. Tražio sam od Boga da uzme moju bol. Bog je rekao: Ne! Nije na meni da je uzmem, nego na tebi da je pustiš.

3. Tražio sam od Boga da ucini moje hendikepirano dijete cijelim. Bog je rekao: Ne! Njegov duh je cijeli, tijelo je samo privremeneo.

4. Tražio sam od Boga da mi da strpljenje. Bog je rekao: Ne! Strpljenje je sporedni efekat muka; ono se ne daruje, ono se zaslužuje.

5. Tražio sam od Boga da mi da srecu. Bog je rekao: Ne! Dajem ti blagoslove. Sreca je do tebe.

6. Tražio sam od Boga da me poštedi patnje. Bog je rekao: Ne! Patnja te odvaja od ovozemaljskih briga i dovodi te bliže meni.

7. Tražio sam od Boga da ucini da moj duh raste. Bog je rekao: Ne! Ti moraš da rasteš sam, ali Ja cu te uzgajati- potkresivati da te ucinim plodonosnim.

8. Tražio sam sve stvari da bih mogao uživati život. Bog je rekao: Ne! Ja cu ti dati život da bi mogao uživati u svim stvarima.

9. Tražio sam od Boga da mi pomogne da VOLIM druge onoliko koliko On voli mene.

Bog je rekao..............Ahhh, napokon! Shvatio si suštinu.

[alice in velvet]

Ovo je divno

1. Tražio sam od Boga da mi pošalje svoje prijatelje... On je poslao tebe.

2. Tražio sam od Boga da uzme moju bol. Bog je rekao: Ne! Nije na meni da je uzmem, nego na tebi da je pustiš.

3. Tražio sam od Boga da ucini moje hendikepirano dijete cijelim. Bog je rekao: Ne! Njegov duh je cijeli, tijelo je samo privremeneo.

4. Tražio sam od Boga da mi da strpljenje. Bog je rekao: Ne! Strpljenje je sporedni efekat muka; ono se ne daruje, ono se zaslužuje.

5. Tražio sam od Boga da mi da srecu. Bog je rekao: Ne! Dajem ti blagoslove. Sreca je do tebe.

6. Tražio sam od Boga da me poštedi patnje. Bog je rekao: Ne! Patnja te odvaja od ovozemaljskih briga i dovodi te bliže meni.

7. Tražio sam od Boga da ucini da moj duh raste. Bog je rekao: Ne! Ti moraš da rasteš sam, ali Ja cu te uzgajati- potkresivati da te ucinim plodonosnim.

8. Tražio sam sve stvari da bih mogao uživati život. Bog je rekao: Ne! Ja cu ti dati život da bi mogao uživati u svim stvarima.

9. Tražio sam od Boga da mi pomogne da VOLIM druge onoliko koliko On voli mene.

Bog je rekao..............Ahhh, napokon! Shvatio si suštinu.

stvarno je divno!! hvala!! 

[svetlost]

Težina pahuljice


- Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica? - upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.
- Ništa, čak i manje od ništa - odgovori golubica ne premišljajući previše.
- Čekaj, čekaj malo, pa ćeš vidjeti da i ona ima svoju težinu.
I sjenica ispriča svoju ptičju prispodobu.
- Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati ovaj snijeg. Kao što vidiš, nije bilo vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.752. pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala od-lepršati.
- Vidiš da i pahuljica ima svoju težinu - zaključi mudro sjenica.
A golubica, sjećajući se valjda simbolike mira koja se uz nju vezuje još od Noinih dana, promisli i u sebi promrsi: »Možda nedostaje samo još jedan čovjek da cijeli svijet padne u - mir!«

[:) hope]

      O vjerovanju…


Prije nekoliko godina jedan grad je bio pogođen sušom koja je prilično osakatila usjeve. Kako je suša potrajala, ljudi su se počeli brinuti da neće biti u mogućnosti preživjeti tu godinu.

Gradsko vijeće se sastalo i odlučilo da zatraži od obližnjeg indijanskog plemena da izvedu ples za kišu. Pleme se složilo, plesalo, no suša je trajala i dalje.Vijeće se ponovno sastalo.

Ovaj put su odlučili da zatraže "znanstvenog čudotvorca" da dođe u njihov grad i donese vodu koju trebaju. On je došao sa svojim čudotvornim strojem i raspršio milijune malih kapljica u zrak. Ljudi su pretraživali nebo kako bi pronašli i najmanji trag oblačku, no oblaka nije bilo.

Napokon, vijeće je zatražilo ljude iz grada da se okupe zajedno i mole u najvećoj gradskoj crkvi. Nakon nekoliko sati molitve svi su napustili crkvu tražeći oblake na nebu. Niti jednog oblaka nije bilo. Jedno dijete se okrenulo ka svom ocu i upitalo:

"Tata, jesu li ljudi zaista vjerovali da će nam Bog poslati kišu?"

"Vjerujem da jesu sine" odgovorio je otac.


"A kako to da onda nitko nije ponio kišobran?"

 

[svetlost]

Odlicna pouka Hope . Zaista se i mi jako cesto ovako ponasamo u svojim molitvama...molimo, a ne verujemo da ce se stvarno to i desiti(da je moguce!). Eh, kad bi malo verovali, " pomerali bi planine..." .
Hvala Hope. Ponecu sa sobom ove misli danas...

[Њавица]

Uže

Ovo je priča o planinaru koji se želeo uspeti na najvišu planinu. U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema. No kako je svu slavu želeo za sebe, odlučio da se popne na planinu sam.
Počeo da se penje. Vreme je odmicalo i postalo je kasno. Umesto da pripremi logor za noć, nastavio je da se penje sve dok se nije smračilo.
Gusta je noć obavila planinske vrhove. Oko čoveka sve je bilo crno. Nebo i mesec prekrili su teški oblaci i ništa se nije videlo.
I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo da pada velikom brzinom. Mogao je da vidi samo crne tačke i da oseća silu teže koja ga strašno vuče dole. U tim trenucima užasnoga straha pred očima su mu se odigravali svi lepi i ružni trenuci njegovog života.
Misleći o tome kako je blizu smrti, iznenada je osetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan.
Telo mu je visilo u vazduhu... samo ga je uže držalo. U tom je trenutku mogao samo uzviknuti: Bože, pomozi mi!
Iznenada se s neba začu duboki glas:
"Što želiš da učinim?"
Spasi me, Bože!
“Zaista veruješ da ja mogu da te spasem?”
Naravno da verujem!
„Tada prereži uže kojim si vezan...“
Nastupio je trenutak tišine. Čovek odluči da se drži užeta svom snagom.
Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana planinara našli mrtvog i smrznutog. Njegovo telo visilo je o užetu za koje se grčevito držao...
SAMO TRI METRA OD ZEMLJE...
A ti? Koliko si vezan za svoje uže?
Bi li ga pustio?

[Њавица]

najezila sam se dok sam chitala ovo... 

ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE

Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.

Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.

Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.

U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.

„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.

Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.

Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u ratu pa je učiteljica otišla na njegov pogreb.

Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.

Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Marko je često govorio o Vama.“

Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“

Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.

Učiteljica je naravno odmah znala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.

„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“

Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.

Ivan se tada nasmije i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“

Filipova žena reče: „Filip me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.

„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marija.

Potom Ana, pa još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.

„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Ana i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“

Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.

Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.

Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.

Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.

Recimo im to dok nije prekasno.

[svetlost]

Divno

[alice in velvet]

Njavice, srećo...... 
Ovo je....predivno!! Rasplakala sam se.... 

[Њавица]

Eho

Jedan čovek i njegov sin su jednog dana išli šumom. Odjednom,
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti,
pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" De-
čak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti
se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predi-
van si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali
još uvek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'.
Život ti uvek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih de-
la. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, po-
dari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razume-
vaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te
respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo
pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvek vraća
ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo
tvojih dela."