U Somboru pedeset i neke, pamtim dobro k'o jučer se zbilo. Sankama smo došli sa salaša, ić' ćemo na bunjevačko prelo.
Poklade su, njive su pod snigom, a na prelu nebrojeno svita. Svi mirišu na jabuke rane, i na čiste sobe podmazane.
Dok lipih cura i momaka, ja ne vidjeh nigdje u životu. Sastali se da se provesele, da se vide i da se zagrle.
Mrak se spusti zavjesa se diže, na bini se zasijaše žice. Došli su nam najmiliji gosti, tamburaši čak iz Subotice.
Nema više tu šta da se priča, u grlima svaka rič tad staje. Jer najbolji tamburaši svita, bješe društvo Tumbas Pere Haje.
Zaigraše divojke i momci, u najlipšu nošnju obučeni. Još je lipše to kolo momačko, kad ga igra srce bunjevačko.
Po ponoći svi smo jedno bili, dobro vino utrnilo sviće. Igralo se i pivalo tako, k'o da ni'ko nikad umrit neće.
A sa strane posidale nane, glede, paze, broje više puta. Kol'ko ih je došlo iz Lemeša, iz Bajmoka i iz Tavankuta.
Zora sviće njive su pod snigom, a na prelu nebrojeno svita. Svi mirišu na jabuke rane, i na čiste sobe podmazane.
Sve dok bude salaša i Bačke, sve dok pisma i tambura traje. Najboljega tamburaša svita, bit će ime Tumbas Pere Haje.
|
|