Nista ne dodirujem, lezim iznad kreveta nekoliko hiljada metara...
Nikoga ne poznajem, probudi me panika nekoliko hiljada urlika...
Tu, na kraju puta u mom odelu stoji neko sasvim lud. Tu, gde ljubav staje, u mome liku place neko zadnji put.
Nema nicega iznad oblaka kad ljubav postane navika. Uvek ostane jedno pitanje - gde si, umorno svitanje?
|
|