Bedem. Ni glas ne ostaje. Reč, reč gori, u meni je strah, strah klizi niz moj dlan, znam, sad znam sve. Sve što nisam razumeo ranije, sve, gazim svoj gorki osmeh ko istopljen sneg. Stojim sam kao putokaz za glad - i gladan ostajem, sam, od umora umoran. Kraj je blizu, osećam, bol, bol živi, ne prestaje, pretvara očaj u bes. On produžava život dok gledaš u zid. On ti ne da da sebi ulepšavaš snove. Tvoja sreća je tu, oslobodi se, zovi je...
|
|