Nitko me ne zna, rano kojim dolazim
svaku večer istim putem dolazim
nitko ne čeka, moj povratak na vratima
tišina sluša odjek mojih koraka
Slomljena vesala na morima bez obala
ostavljen struji i nemilosti vjetrova
slučajan susret i nada koja prolazi
ne znaće mnogo za vrijeme koje dolazi
Padam u ponore, sa svijetlom koje nestaje
padam u ponore, te neprekidne prevare
u dugoj potrazi za nekim mirnim lukama
ostajem poražen sa vječno praznim rukama
Prolazan kao željeznička stanica
zarobljen vječno u igrama bez granica
prošlost sve mjenja, a sve se već dogodilo
suviše kasno, da bi nešto značilo
|
|
članova
Ukupno članova: 185692
Statistika
Prisutni korisnici
