Promatram rijeku, sutljivih ljudi Guzva u gradu, da covjek poludi Toliko sudbina, kraj mene prolazi A nikog da pita me, ”kako si” ?
I krenem precicom, sto davno je poznam U nekom klincu, sebe prepoznam S torbom u ruci, pod krosnjom topole U malom parku, kraj moje skole
I prvo sto vidim, k’o covjek da sanja Skola mi izgleda, nekako manja Ulazim u svoj razred i gledam Pa zar nas je stalo tu svih 37
A onda kroz maglu izviru lica Vedrih djecaka i djevojcica I jedne oci zbog kojih sam bdio Gotovo da sam ih zaboravio
E moj gospodine, prolaze godine Ne znas ni kako, ne znas ni kada Covjek o tome niti ne misli A mi smo sebi, uglavnom isti
Nizu se slike k’o na ekranu Plesnjaci u srednjoj, tulumi u stanu Glasni komentari, s deckima u kinu Iskustvo prve ljubavi, na brzinu
I ne vjeruj starijem kad reci ti zna E da imam tvoje godine ja A ovu pamet jer nema cuda Mladost je mladost i mora biti luda
E moj gospodine, prolaze godine Ne znas ni kako, ne znas ni kada Covjek o tome, niti ne misli A mi smo sebi uglavnom isti.
E moj gospodine, prolaze godine Djetinjstvo kao da, bilo je juce Gledamo kako, rastu klinci A mi smo sebi uglavnom isti
E moj gospodine prolaze godine Ne znas ni kako ne znas ni kada Covjek o tome, niti ne misli A mi smo sebi uglavnom isti.
E moj gospodine prolaze godine Djetinjstvo kao da bilo je juce Gledamo kakao rastu klinci A mi smo sebi uglavnom isti.
|
|